Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
BigGirl blog
Ovo morate prochitati...mnooogo dugachka pricha... Ja sam se rasplakala uz ovu pricu,citala sam je mnogo puta,ali se svakog puta iznova rastuzim.. Bila je jednom, nekada davno, ona.... Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega....

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji.... I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela.

Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena....

Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, "boljih" od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi.

Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota.

Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od "filozofiranja". I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "volis li me?" I odgovor: "pa znas..."
"Ne, ne znam. Reci."

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previse"

Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca.

Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.

Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on.


"Izgledas nekako cudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.

"Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon" namigla je ona i prebacila sve na salu. "Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku."

U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.

Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu.
.... Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti.

Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila... Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto.

"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o cemu govoris" odgovori mu ona iznenadjeno.
"Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?"

Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

"Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila" odogovorila mu je ljutito.

U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem.

"Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?"

"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati."

"Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava." umorno se okrenuo i posao da izidje.

"Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim" povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan....

Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao.

"Dobro jutro. Govorim li sa ....? zacula je muski glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo."
"Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.

Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu.

"I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna." pocela je nesigurno

"Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.

Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place.

"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?"

"Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?" nevezano je pitala.

"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je." tuzno je odgovorio.

Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako.

Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla:

"Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam....."

Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci."

Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini.

I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci..... I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo.... Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti.

Digla je slusalicu i okrenula njegov broj....


Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti.


"Zdravo, ja sam.
" pocela je nesigurno.
"Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe...
" nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima.

Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je
prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu.

Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.

Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.

Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje..... A suze nisu prestajale ici niz lice............


Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju.

Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.

Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje.

Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide.


Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari.
" pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.


"Mama, ako neko bude pitao za mene....
" pocela je i nije znala kako da nastavi.
"Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te.
"

Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.


"Milo moje dijete.... cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad
" glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao.


"Volim vas.
" rekla je jos jednom, okrenula se i otisla.

U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.


"Nije nista strasno, ne brinite.
" pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu????

Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati..... Nije osjetila da joj suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala....

Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo.

Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo.

Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.

I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila.

Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala.

Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu.....

Nakon godinu dana uzasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve vise. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nadje posao. Odlucili su da ostane jos tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet dosli. Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoci da pocne da se sjeca. Ali, ni to nije pomagalo.....

Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muskarca.

"Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tuzno pogledala i rekla:

"To je tvoj bivsi momak. Jako ste se voljeli."

"Bivsi? Zasto? Sta se desilo?"

Onda joj je njena mama ispricala sta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tuzna, ali nije nista osjecala prema njemu. Cisto iz radoznalosti je upitala da li znaju sta se s njim desilo.

"Dolazio je kod nas par puta. Trazio je tvoju adresu, broj telefona, bilo sta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo nista reci. Nisi zeljela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ruzno o tebi, da ce te brze zaboraviti i poci svojim putem."

"I? Jesam li bila u pravu?"

"Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Ozenio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tuzno joj je odgovorila mama.

Mrzila je sebe. Zasto se nicega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjecaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki nacin je osjetila bol zbog te ljubavi i svega sto se desilo.

Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se vise nije pojavio. Pricala je normalno. Ali je jos uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muskarca. Odlucila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko.....
I dodje napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad nece desiti. Setala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju proslost. Nadala se da ce ovdje naci odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.

Duboko je udisala prelijepi miris proljeca. Jedinstven. Tako je osjecala, ali se nimalo nije sjecala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona".

I dok je setala s mamom i ona joj objasnjavala gdje su cula je da neko zove njeno ime. Iznenadjeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muskarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brze kuca. Nista joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muskarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.

Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplaseni, iznenadjeni pogled u ocima.

"Mama, poznajes li ovog muskarca?" upitala je.

"Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjecas fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivsi momak."

Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala sta da ucini, kako da se ponasa. Pozeljela je da se sakrije, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva ce biti njegova reakcija. Ali srce je na neki nacin tjeralo da se jos jednom okrene, da ga pogleda.... I u tom trenutku i on je ugledao nju.

Prvo iznenadjenje, pa bol, pa neodlucnost. Njegova dusa i osjecaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije vise nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.


"Volis li me?" zacula je odjednom. I onda cuje sebe kako odgovara:

"Pa znas...."

U tom momentu joj se stvorise slike iz proslih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srecni...... Suze joj krenuse niz lice, srce hoce da iskoci iz grudi.

"Mama, idemo odavde. Dodji!" usplahirano rece. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj pridje ili ne.

Okrenula se i pozurila, vukuci iznenadjenu mamu iza sebe.

"Zelim da idem u moj stan." odlucno rece. Majka joj jos nista nije shvatala.

"U tvoj stan? Ti se sjecas?????" s nevjericom je upita.

"Da.... Ne.... Ne znam... Nesto se desava sa mnom, ne mogu ti objasniti."

Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.

"Oh Boze.... sta da ucinim?" pitala se. Shvatila je da ga jos uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu sto je ikad voljela. "Mama.... hoces li se ljutiti, ako te zamolim da me ostavis samu? Zeljela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaci."

"Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana...." plasila se izgovoriti, da se boji da ona nece sama znati naci put.

"Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem." nasmijesila se ohrabravajuce.

Mama joj je samo bez rijeci dala kljuceve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.

"Telefon jos nije ukljucen. Nismo znali da ces tako brzo osjetiti zelju da odes u svoj stan. Nismo bili spremni da ....." nije mogla zavrsiti recenicu. Plasila se da kaze nesto sto ce je povrijediti.

"Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nesto trebala doci cu kod vas. Vidimo se sutra." okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kuci.

Polako je usla i upalila svjetlo. Sve joj se cinilo kao da je prije pola sata izisla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prisla je i uzela je u ruku. Njih dvoje.... Srecni, nasmijeseni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oci pune suzama.

"Sta si se uplakala, kao malo dijete" rekla je sebi glasno. I onda ocajno pomislila: "sta dalje?"

Znala je da ne smije kvariti njegovu srecu. Ona je bila proslost. Ali, da li je zaista tako? Zasto je svojoj kcerki dao bas njeno ime?

Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu:

Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja njeznost meni znaci sve
Ona vodi kad je najteze
Sjecanja i snove moram sacuvati,
Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti

Ova prica ce se pamtiti
Probudit cemo sapat vjecnosti
Vjetrovi zivota su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili


I jos uvijek zivim za najljepsi dan
Opet te ljubim, osjecam, kao nekada
I jos uvijek zivim za najljepsi san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...


Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini.


Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim.

Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.... Da li je to on?

Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.

"Ko je?" upitala je.

"Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!" zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.

Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.

"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.

"Ah da?" ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. "Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?"

"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da udje. "Vjerovatno imas milijun pitanja za mene."

"Hahaha dobra si. Milijun pitanja.... Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.

"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?"

"Rekao mi je neko kome si srce slomila." znacajno ju je pogledala. "Kako si to mogla uciniti?"

Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam."

Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala:

"Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis.... Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi."

"Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes."

"I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?"

"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise."

Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."

"Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oci joj se opet napunise suzama.


"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas."

"O cemu se radi?"

"Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu." pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida.

"Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene."

"Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?"

"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."

"Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"

Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?"

"Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?"

"Dobro, doci cu. Obecavam."

Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.

Sa Suzanom se fantasticno provodila. Uzivala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenadjeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zasto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti sto joj je Suzana ispricala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.

"Moram na brzinu u wc." rece Suzana i ustade

Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je zeljela da taj njihov prvi susret prodje bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.

"Zdravo" rekao je

"Zdravo" odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, sta da kaze. I on je cutao. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.

"Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu.

"Da, naravno. Oprosti."

"Kad si se vratila?" upitao je.

"Juce. Jos se uopste nisam navikla da sam tu."

"Lijepo je vidjeti te opet."

Ona se samo nasmijesila. Nije znala sta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.

"Kcerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.

"Da, predivna je. Oduvijek sam zelio da ti budes mama moje djece." tuzno je rekao.

"Molim te, ne govori o tome. To je proslost."

"Reci mi samo jedno. Zasto si tako naglo nestala? Sta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakse, kad bih to mogao razumjeti."

"U zivotu se dese takve stvari. Nesto nenadano, neocekivano. Morala sam. I o tome ne treba vise pricati. Sto je bilo, bilo je." Oci su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.

"Ne! Mi moramo o tome pricati. Ja moram napokon znati sta se desilo! Ne mogu vise zivjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nesto krijes!" iz njega je sva tuga izisla na vidjelo.

Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Zeljela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na povrsinu. Njezno ga je gurnula od sebe.

"Ne cini to, molim te. Moras dalje zivjeti svoj zivot. Mi smo proslost." borila se sama protiv sebe.

"Ali, ti me jos volis! Vidim to na tebi. Pricaj sa mnom."

"Ne, tu se nema vise sta reci. Oprosti, moram ici." Ustala je i uzela svoju tasnu.

U tom momentu se pojavila Suzana.

"Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafic. Uputila se svojoj kuci.

Usput je razmisljala o toj uzasnoj nesreci koja se desila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to ucinila.

Dan je prosao jako brzo. Nije ni primjetila da se vec smrklo. A roditeljima je rekla, da ce ih posjetiti danas! Nije zeljela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.

"Sta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i pocela se oblaciti.

Proslo je par dana.... Ona je posjecivala svoje roditelje, rodbinu i uzivala u drustvu svojih prijatelja. Njega vise nije sretala. Dosta je vremena provela u razmisljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj nece biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjecala. A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da buducnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogucnosti, nego otici i pustiti ga da zivi svoj zivot.

Dan prije nego sto ce otputovati nazad za Ameriku je dosla Suzana da se oproste. Pokusavala se saliti s njom, ali bilo im je obadvjema tesko da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prosle u njenoj borbi za zivot.

"Da li ces se jos s nekim pozdraviti?" znacajno ju je upitala Suzana.
"Osim mojih roditelja, vec sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajuci Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
"Dobro ti znas sta ja mislim. Zato mi odgovori: mislis li opet nestati kao prosli put, ili ces mu barem pozeljeti sve najbolje prije nego sto odes?"
"Ne. Necemo se vise vidjeti. Bar ne planirano. Ne zelim to." Odlucno je odgovorila.
"Zao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ici. Obecaj mi da ces mi se javiti kad odes tamo. Nemoj opet da nestanes." Jako ju je zagrlila.
"Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica."
Suzana je izisla a ona se vratila da zavrsi jos zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kuci koje su joj bile jako drage i odlucivala sta ce ponijeti sa sobom. Ovaj put je isla sa znanjem da ce tamo ostati, da ce tamo graditi svoju buducnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Vec je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prisla je i bez razmisljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenadjeno je gledala u njega i nije znala kako da reaguje.

"Zdravo." Rekao je. "Cuo sam da sutra odlazis."
"Da." Samo je odgovorila.
"Mogu li uci, ili cemo pricati ovako na vratima?"
"Zasto?"
"Sta zasto?" pravio se da je ne razumije.
"Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam vise sta da ti kazem."
"Ali ja tebi. Zelim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ces mi to dopustiti"
Ona se bez rijeci sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greska. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tisinu, rekao je:
"Ovdje je sve kao prije. Osjecam se kao da sam juce bio zadnji put kod tebe" "Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znas i sam jako dobro."
Sjela je i cekala da on kaze sta zeli. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
"Nije valjda da se plasis? Necu ti nista." Pokusao je da se nasali.
"Ne plasim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Jos uvijek mi nisi rekao sta zelis." Mislila je ako bude neljubazna da ce on brze otici.

"Sta zelim?..... Zelim da mi napokon kazes istinu. Zelim da se ove godine izbrisu, da smo opet ono sto smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To zelim!"

"Dobro znas da je to nemoguce. Zasto otezavas ovu situaciju? Zasto ne odes svojoj kuci, zeni koja te ceka i tvojoj prelijepoj kcerkici? Zasto si dosao ovamo? Znas da to nisi trebao uciniti!"

"Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim vise nego sto sam ikoga volio. I znam da ti jos uvijek volis mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otisla. Da se ne prestajem pitati sta se desilo, zbog cega si nestala." Oci su mu se napunile suzama.

Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugacije, zagrlila ga je i zaboravila na sve sto je do tad bilo. Zeljela je da ga utjesi, da ne gleda tu bol u njegovim ocima. Njezno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjecaja pocela drhtati. Nije mogla da misli, osjecala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.

Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o cemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drzi u narucju. Bilo im je krasno. Nezaboravno....

Oko ponoci su lezali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlucila je da mu kaze istinu. Da mu kaze da ga nikad nije zeljela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slusao pricu o proteklih par godina. Nije ni primjecivao kako je jako grli, kao da zeli da je zastiti od svog bola kroz koji je prosla. Plakao je s njom.

"Oh Boze.... zasto mi to nisi rekla? Zasto si zeljela da kroz sve prodjes sama... A ja budala, proklinjao sam te zbog toga sto si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da prezivis! Oh Boze....."


Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao nista izmjeniti... Nisam znala da li cu prezivjeti i zeljela sam da me zaboravis da ne bi patio za mnom."

"Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokusavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino sto me je svaki dan mucilo je zasto si to ucinila..... Zasto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?"

"Oni nisu smjeli, obecali su mi da nece reci. A Suzana nije znala. Nisam joj nista rekla bas zbog toga jer sam se plasila da ce ti na kraju popustiti i ispricati sve. A to nisam zeljela."

I sta sad? upitala se u sebi. Ne moze ga rastaviti od te kcerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove zene i djeteta.

"Pocecemo iz pocetka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s zenom, sve cu srediti."

"Ne! Ne cini to jos. Moramo razmisliti." pokusala je da ga ubijedi.

"Tu se nema sta razmisljati. Ja pripadam tebi i ti pripadas meni."

Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtezom odlukom u svom zivotu


Da.... tu noc ga je uspjela nagovoriti da se vrati kuci, i da zeni jos nista ne govori. Predlozila mu je da dodje sutra i da jos jednom razgovaraju o tome. Cim je on izisao iz stana, pocela je pakovati svoje stvari. Sreca da on nije znao, da njen avion polijece tako rano ujutro.

Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je vec u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je jos jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.

I tako je, teska srca sjela u avion i odletjela negdje daleko.... 
------------------------------------------------------

Prolazilo je vrijeme. U Bosni je poceo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na pocetku rata, njeni roditelji su napustili grad i dosli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska takodje otisao iz grada. Sa svojom zenom i kcerkom.

Ona je pokusavala da ga zaboravi. Na momente joj se cinilo da joj se to i desilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlucila da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali jos za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muz drag, ali da svog momka iz mladosti jos nije zaboravila.

Sedam godina nakon njihovog zadnjeg vidjenja nasla je kartu u posti. Pisalo je samo: "Jos uvijek te volim." I nista vise! Ali, nesto drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala vise nista.

Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i cula kako s druge strane zice jedan tako poznat i drag glas rece:

"Kako je dobro cuti tvoj glas"

Tisina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.

"Da li si jos tu?" upitao je.

"Da." prosaputala je. "Kako si me nasao?"

"Suzana.... Sreo sam je na moru, pricali smo dugo i onda sam je ubjedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna sta je ljubav, ako si joj ikad ista znacila, dace mi je. I to je ucinila."

Nije znala sta da odgovori na to. On je nastavio:

"Jesi li svjesna kroz sta sam prolazio? Trazio sam te preko prijatelja i poznanika, cak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoc. Ni internet mi nije pomogao....."

Ona i dalje nije mogla rijeci izustiti. Onda je upitala:

"Kako si? Gdje si sad?"

Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina.... A opet tako blizu....

"Kako ti je zena?

"Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otisli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli.... Nadao sam se, da cu te naci, ali to mi do sad nije uspjelo.... Sve sto sam ikad u zivotu zelio je, da budemo skupa."

"To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne vise.

Ispricala mu je ono sto je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne moze da sve to izbrise i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrecilo. Bilo bi previse ljudi koji bi zbog njihove srece patili.

Na kraju mu je rekla:

"Nemas pojma sta mi znaci sto sam ti cula glas. Uzasno me boli sto vise nikad necemo biti skupa. I nikada se necemo vidjeti. Uvijek cu te voljeti, ali to je sve sto ti mogu dati. Mene, moje tijelo, vise ne mozes imati. Ali imas nesto sto niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav."

Ne cekajuci njegov odgovor spustila je slusalicu. Od tada je proslo par godinica. Nisu se vise culi. Nije je vise kontaktirao. Ali uvijek kad cuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu porucuje: TEBI LJUBAVI


Dal pomislis na mene
Kad hladna kisa pada
Ma gdje mi zivis sada
Dal nocas imas sna
Razdvojio nas zivot
Na dvije strane svijeta
Od vjecitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Sto nocas snama place
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao nasa
Je ljubav vjecita
Dal pomislis na mene
Kad nekog drugog ljubis
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas zivot
I neznam gdje si sada
Al nema noci,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto nocas s nama place
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao nasa je ljubav vjecita


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 4  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

 

Korisnik
offline
offline BigGirl (23)
Srbija, Beograd, Beograd



Blogovi: tagovi
nema tagova