Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
slash3 blog
moralna panika darkera
Moralna panika: darkeri

Postojanje darkera starije je od moralne panike koja se njima bavila. Rijec je o fragmentaciji rock-kulture, koju britanski novinari iz tog perioda zovu post-punkom, i o poznatom procesu prisvajanja «zvucnih entiteta» i «prerade» iskustva glazbe, teksta, gesti i ostalog u svakodnevnom životu i individualno/grupnom stilu. Bit procesa je ista kao i kod hard-coreovaca, speed metalaca, rockabillycara i drugih, a pojam «post-punk» nije baš primjeren. Cinjenica je da Joy Division predstavljaju kult-band, i da su se oni nalazili redovito medu kljucnim «darkerskim» glazbenim preferencijama (a na njih se «post-punk» kao vremenski blizak ali duhovno razlicit smjer od «novog vala» i odnosi), no Joy Division su imali vrlo široku publiku, a drugi bandovi na popisu omedivaca darkerskog glazbenog prostora sugeriraju potrebu drugih pojmova. Suprotno mišljenju dijela samih darkera, koji su (posebno u doba moralne panike kada su se osjecali ugroženima) smatrali da je i sam pojam kao deskripcija supkulturnog stila zagrebacki proizvod i konstrukcija, taj se pojam upotrebljavao i u drugim zemljama, primjerice u susjednoj Italiji. Tocno je da pojam pokriva heterogenije pravce i ukazuje na labavije odredene stilske granice. Najprimjerenije je koristiti ponaku «dark» uz oznaku «gothic», jer «gothic» kao glazbeno usmjerenje donekle pokriva najcešce bandove i darkerska stilska opredjeljenja. «Goths» je izraz koji se u mnogim zemljama, a posebno u Americi i V. Britaniji, koristio u opisivanju grupa i životnih stilova veoma slicnih zagrebackoj ili bilo kojoj drugoj urbanoj sceni sredine i druge polovice osamdesetih godina. Iako su neki kljucni bandovi stariji od uoblicavanja stila u Hrvatskoj, i kljucne pjesme (poput Bela Lugosi's Death grupe Bauhaus) napisane još 1979., mladi u Hrvatskoj su nekoliko godina kasnije, kao i njihovi vršnjaci na Zapadu, preslušavali i preslušavajuci spajali, ugodajem i tonom, doživljajima, razliciti bandove, poput Joy Division, Bauhaus, Siouxie Sioux, Sisters of Mercy, Mission, The Cure, Killing Joke, The Smiths, The Cult, Laibach, Fields of Nephilim, Christian Death, Jesus and Mary Chain, Cabaret Voltaire i mnoge druge. Medu ovim bandovima nalaze se prvenstveno senzibiliteti opisani kao tamniji pravac punka, revolt koji je okrenut prema unutra, spoj gothica i hard rocka, industrial pravac, zanimanje za teme smrti, sudnjeg dana, transa, zagrobnog života, religije, depresije, izolacije, dakle raznoliki utjecaji i neka opca mjesta rock glazbe, koji su izvana najcešce bili doživljeni kao pesimizam, depresivnost, melankolija, ali i kao žestina, ritualnost, govor tjeskobe koji može i ozvuciti bušilicu. Neki od navedenih bendova ostali su mali i nepoznati, neki su bili uspješni na široj svjetskoj dark/gothic sceni, a neki su postali opcim mjestima MTV pop kulture. U slucaju Laibacha (koji nije gothic band ali se cesto nalazio u «zajednickom nazivniku» iako ga je samo dio aktera prihvacao) rijec je o industrial-rock (pocetnom) glazbenom projektu koji je izazvao specificnu moralnu paniku prikazivanjem totalitarizma «uživo» u našim krajevima. I ovdje kao i drugdje na supkulturnoj sceni možemo naci tvrdu i mekšu struju, u ovom slucaju oporiji izraz, primjerice izolacije, kao i komercijalnim, popularnijim nacinom izraženu tragiku života i ljubavi. Raznoliki bandovi i pripadni zvukovi, teme, stvorili su zajednicki nazivnik «tamnih tonova», introvertiranosti, negdje protesta izraženog u grcu, negdje slika kula i šišmiša, a prema van zajednicka je bila crna boja, srebro, križevi, pentagrami, puder na licu, i teška crna šminka koja pridonosi «vampirskom» izgledu. No, istovremeno su neki bendovi pripadali i široj pop kulturi, koja je bila visokotiražna, komercijalna, obuhvacajuci puno širi krug publike od najšireg zamislivog darkerskog ili gothic zajednickog nazivnika. Takoder, dio sudionika darkerske scene sudjelovao je u plesnim ritualima posvecenja zvukova (iz sklopa otpora i protesta tamnijim tonovima protiv svjetski proklamirane srece i potrošackog optimizma) a da istovremeno nije nikad sudjelovao u prizivanjima duhova ili nekim slicnim kucnim eksperimentima sa okultnim praksama. Postoje mladi koji su privuceni sanjaricama, numerologijom, okultizmom i magijom, a da nisu nikad povezali taj svoj interes s nekim pravcem u rock glazbi, ili izrazili svoja unutarnja gibanja vanjskim obilježjima poput odjece, nakita, frizure, kao što su postojali i «darkeri» (odnosno ljubitelji odredenih zvukova, gesti, plesa ili imagea opcenito) koji odudaraju u svojim središnjim preokupacijama od ideal-tipskog drakule stvorenog dobrim dijelom izvana, ali i unutar autenticne scene koja svoj stil posreduje dark/gothic glazbom. Kao što je nekim štemerima osamdesetih dobro došlo stilsko profiliranje i urbanizacija nastajuceg nogometnog huligana kao supkulturnog lika, tako su sada profitirali i oni kojima je zajednicki nazivnik dark/gothic scene omogucio širenje i specificno profiliranje vlastitih (okultnih, magijskih ili slicnih) interesa stvorenih cesto prije ili mimo nastajanja supkulturnog stila. S obzirom na raznolikost, ali i brojnost aktera, uz tipicne «kreativne jezgre» koje osiguravaju prostor i oblike artikulacije stila, te bliže i dalje sljedbenike, s više ili manje informacija i njihove glazbene 2osobne povijesti», možemo zakljuciti da je darkerski stil ukljucivao raznolike aktere, povezane nekad samo izgledom, a nekad cvršcim, na zajednickoj glazbi i raspoloženjima zasnovanim oblicima afektivnih zajednica i saveza. Jedan od mnogih supkulturnih stilova osamdesetih godina, s dovoljno labavim i dovoljno prepoznatljivim zajednickim nazivnikom da omogucuje individualisticke intervencije i zajednicka obilježja onome kome je do njih stalo. U klubovima poput Jabuke (gdje je prvi put skovan izraz «dark-dance»), Lapidarija, Kseta, kao i po stanovima, mladi ljudi su se okupljali, plesali, razmjenjivali ploce, kazete, informacije i sami oblikovali svoju scenu i tipove druženja. S obzirom na poznavanje razvoja slicnih scena, možemo pretpostaviti da bi se unutar-stilske podvrste i donekle zasebni senzibiliteti naglašenije fragmentirali, da bi razvoj same glazbe stvorio nove kombinacije i da bi neke nove generacije prihvatile vec odbacene (jezikom aktera «isfurane») bandove i stilska obilježja dajuci im neki novi život prije eksplozije rapa, techna i niza novih zvukova devedesetih. No, do «prirodnog» razvoja naše lokalne nije došlo (osim ako u skladu sa Cohenovim upozorenjima s pravom ne ocekujemo moralnu paniku u vezi vecine supkulturnih stilova) jer je moralnom panikom prekinut razvoj jedne šire scene, a poslije nastavljen uz nužne mistifikacije. Moralnoj panici oko darkera prethode tekstovi Marijana Grakalica, koji su se opcenito bavili sotonizmom, kao i mnogim drugim okultnim tehnikama, istocnjackim religijama, yogom i duhovnim praksama. Ti su tekstovi izlazili u Danasu i izazvali polemike zbog negativnog stava prema mnogim duhovnim zajednicama, a citirat ce se u doba panike, ukljucujuci i nove tekstove istog autora o samim darkerima. Prvi tekst o darkerima, koji je objavljen u Poletu 25. 12. 1987. nije bio odmah preuzet od velikih i etabliranijih medija, iako je to period u kojem vec krecu glasine u roditeljskoj kulturi i oblikuju se neformalni stavovi svih onih koji su sa supkulturnim stilom, ili naprosto prisutnošcu jednog uocljivog imagea medu mladima, bili upoznati i koji ce na razlicite nacine docekati skoru javnu provalu «spoznaja» o darkerima. U tom prvom tekstu, pisanom tipicnim senzacionistickim stilom od kojega omladinske novine nisu imune, vec u «leadu» najavljuje da, iako se «njihovo postojanje negira obrazloženjem da u komitetima za «ONO I DSZ», miliciju i društveno politicke organizacije službeno ne postoje, u Zagrebu egzistiraju grupe mladih koje sebe nazivaju darkerima, furaju se na mracnjaštvo, satanizam, ljubav prema krvi i oblace se u crno.» (Peric, 1987.) Iz «ankete» medu mladima izvlaci se zakljucak o smrti kao novom životu za darkere i, da nije cjelokupnog tona, pomislili bismo da se radi o subverziji diskursa, navodenjem izdvojenih recenica («izjava») mladih poput «Hrvoje (16): Volim krv. Ukusna je.» No, nije rijec o ironiji, nego o pocetnom materijalu onog tipa moralnog poduzetništva koji ce inkvizicijski zamah dobiti ubrzo. U «Oku» od 25. 2. 1988., objavljen je separat, dvije stranice teme «dark ili omladina u tami» gdje se rasvjetljuje sotonisticki diskurs i pružaju izvještaji iz «improviziranog modernog pakla», zapravo zagrebackih omladinskih klubova. Zapocinje period lancane reakcije i medijske «kotrljajuce grude snijega», poput uzbune u Cohenovoj analogiji sa upozorenjima na nadolazecu nesrecu. Dnevni i tjedni listovi, radio i televizija, ne samo iz Hrvatske nego iz cijele bivše Jugoslavije, zgrabili su temu i paniku u roditeljskoj kulturi doveli do histerije. «Ubija li miris crne ruže» pitali su naslovi, i vecinom ponavljali slicnu pricu o navodnom postojanju sekte «crna ruža» koja djeluje medu darkerima, o petnaestak darkerskih samoubojstava, o 1000 do 1500 darkera u Zagrebu, o kultu smrti, samoubojstva, sotonizma medu darkerima, a te su vijesti bile potkrijepljene rijecima Vere Jurjevic, majke petnaestogodišnje Ive koja se ubila, što su mnogi prenosili (Vjesnik, Arena, radioemisije). Taj iskaz je detaljnije smjestio pricu u Dugo Selo, gdje je obitelj Jurjevic živjela, i potresnim majcinim svjedocanstvom zapravo stvorio scenario koji su drugi nadopunjavali, ali mu je kostur u lošem društvu, kaficu Garuda, knjigama poput Stepskog vuka ili Slike Doriana Graya, darkerima i pretpostavljenim utjecajem takvog društva na Ivino samoubojstvo. .. 


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 8  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

 

Korisnik
offline
offline slash3 (23)
Srbija, Pirotski okrug, Dimitrovgrad



Blogovi: tagovi
nema tagova