Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
FERIBOT blog

DOGODILO SE NA DANASNJI DAN....... I DA SE NIKADA NE ZABORAVI!!!!!!!!!!!!

"~Na Čakoru 1975. godine ubijena gimnazijalka Branka Đukić. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe danas raste cvijeće

Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora. Ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Steševića koju su zvali Kuća spasa. Jer kad putnik zamrkne ili ako je veliko nevrijeme, kiša, vjetar, snijeg nađe utočište kod Draga u kafani. Tu su na Čakoru spomen obilježja, znanim i neznanim, najviše onima koji su branili slobodu. Sada od svega toga na ovoj planini nema ničeg.
Dolje na dnu Čakora u Kućištu napuštena karaula izrešetana mecima. Bože kuda ću sada, kažem sebi. Govorili su mi na Murini da ne idem na Čakor. Kuda ćeš tamo, tamo više nema ništa. Idem dalje, prevojem ove planine prema Ječmištu i Lijepom Dolu. Gledam mramor do mramora. Zastao sam i čitam natpis: “Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956-75. godina”. Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proljeća, ljeta, jeseni njeni najbliži dolaze na mjesto gdje je ubijena. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe. Tu danas raste cvijeće, jagorčevina, bijela rada. Gledam cvjetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske.
Znam, Branka Đukić je ušla u legendu, u priču u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarsko tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin, listam sve to i kažem: Ubijena je jedna mladost, jedna ljepota, posječen cvijet jablan. Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ gorjem i mramorjem.
A bilo je ovako: Godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta i Lijepog Dola kući, svojima. Iznenada ispred Branke stala su dva mladića, Albanca, prepriječili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla iz njihovih ruku i krenula dalje. Kada su vidjele zvjeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice. Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.
Nije vjerovao da je to njegova Branka, jer je u Peći. Stao je kao bor pogođen od groma nastupom mrtvog tijela svoga djeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijeldila se krv, pravila crvene cvjetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući. Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava.
Više je od dvadeset godina kako na Čakoru stoji spomen obilježje Branki Đukić. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nijesu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zvjerski ubili. Na Čakoru je njena krv procvjetaka i danas rastu crveni cvjetovi, raste smilje i kovilje.
Stojim na Čakoru. Sam sam i gledam: Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pjesma kaže: Od Čakora do Previje/Nema zemlje krvavije”. O Bože, kuda ću sada, poslije svega, poslije ove priče.

R.DELETIĆ

Otac presudio zločincima

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Bila su to dva Albanca iz okoline Peći i Dečana. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom.
Ušao je Rade sa pištoljem u sudnicu neprimijećen, ćutao. Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advoka jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao. Nije sačekao presudu. Otac ubijene Branke presudio je zločincima.
Kasnije je rekao: “Drugačije nijesam mogao”. Bio je u zatvoru. Pisane su peticije od naroda iz cijele bivše Jugoslavije da se pusti jer nije kriv. Branili su ga besplatno advokati Veljko Guberina i Milan Vujin. Sud je presudio. Rade je dobio osam godina zatvora da bi bila smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine"


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 13  |  negativni glasovi: 1

Napiši komentar:

RRAAKK (53)
Gusle su tužno pojale o Brankinoj zloj sudbini.Da se ne zaboravi.
#4, 03.09.2009 - 22:24
Nikada da se ne ponovi....... i neka svi krvoloci znaju da ih takve stvari mogu kostati zivota.
04.09.2009 - 16:18
biba66 (50)
Ми увек грешимо, јер брзо заборављамо, причање овакве трагедије треба да се преносе са колена на колено и да се не дозволи да се заборави. Наш народ каже \"Поменуло се не поновило се\".
#3, 03.09.2009 - 09:14
Naravno, mislim da mnogo brzo zaboravljamo ovakve stvari, koje bi trebalo da nam uvek budu na umu, pa cemo tek onda povesti racuna o sebima a i o drugima.
03.09.2009 - 18:38
bonibon (38)
#2, 02.09.2009 - 23:58
:(
03.09.2009 - 18:35
#1, 02.09.2009 - 22:37
NE PONOVILO SE NI JEDNOJ DEVOJCI....
03.09.2009 - 18:34