Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
posum blog
Danas je jedan od onih dana... Nesto cudno je u zraku. Tup osjecaj besmisla. Bez kraja... Beskraja? Ne znam... Danas sam stvarno nesretna. Vec posljednjih nekoliko dana. Cak i mjeseci. Prozima me osjecaj beskrajne usamljenosti - u gomili ljudi. Kao da me vise nista ne ispunja. Vec odavno. Pa, da pricam o svojim problemima? Nema se sto reci. Zapravo valjda i nema problema. Ali igrom slucaja nista ne funkcionira. Cijeli moj zivot je u kvaru. Kao da sam zakljucana unutar same sebe i cak i disanje me gusi. Klima u mojoj glavi je potpuno neprilagodljiva. Vjecna susa. Kao Sahara. Misli su mi postale najgori neprijatelj. Izvor tuge. I bijesa. I tupila - najcesce. Zalosno, ali kao da niti ne zelim izaci iz tog transa. Ne, ne uzivam u vlastitom jadu. Mrzim samosazaljevanje. Ali nista vise nije dovoljno jako da me odrzi na nivou prosjecne srece. Ni posao, ni psi (iako, oni najcesce jer su tako malecki i bespomocni)... Ni glazba. Nista. Nikad niskim ne razgovaram o tome. Samo se pustim. I sutim. Jako dugo sutim. U tim trenucima me bilo kakvi osjecaji jednostavno izbace iz takta. Ne zelim dodir, niti rijec, niti pogled. Samo samocu. Samoca je nesto najljepse u mom zivotu. No onda dodju misli... A misli su neprijatelj. I sve u krug. No, da nema posla, ni psica... Misli bi mozda oklijevale. A ja bih tako lijepo uzivala u samoci. I tisini. Mozda bi se poneka misao i primakla. Mozda bi. Dotakla me po ramenu s pitanjem: "Smetam li - ne zelim smetati, tek da vidim kako ide..." - "Pa dobro, svrati, da popijemo kavicu..." I tako.


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 5  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar: