Ponekad mi se čini da sam upoznao nekoga, nakon dužeg vremena druženja s njime, bilo uživo ili virtualno, ali znam da je to iluzija. Kako mogu uistinu upoznati nekoga kada taj samoga sebe ne poznaje dovoljno. Jer kada bi se poznavao, imao bi krila anđelova i lebdio bi nad zemaljskim pustinjama kao anđeo milosrđa i ljubavi, dajući sebe za utjehu onima što u tami prebivaju, gladnima svjetlosti dana i njezine topline. Ne sudim, samo govorim ono što me duh moj čini da govorim. Može li itko, osim časnih izuzetaka, definirati sebe? Ne mislim na dugačke i besmislene filozofske rasprave, već jasnu spoznaju o sebi, tko sam, gdje sam, kamo idem, što mi je činiti, postojim li ja uopće i u kojoj mjeri. Dva prosvjetljena bića kada se sretnu ne vide onoga drugoga, vide samo sebe u drugome; može se vidjeti i u drugim ljudima, ali se ne može doživjeti niti osjetiti, jer se savršena zrcalna slika iskrivljuje moždanim valovima uma promatrača nasuprot. Svejedno, moj je zadatak definirati sebe, u odnosu prema samome sebi, drugim ljudima i bićima i prema Bogu. Odlučio sam dozvoliti Bogu u meni da živi. Ili možda obratno? Ja nemam više što činiti na ovom svijetu, što ne znači da nemam više što naučiti ili odraditi. Dojadio sam si. Ali temeljito. Nisam si više zanimljiv. Nisam si više atraktivan. Nekada sam bio tipičan vjernik, potom sam se udaljio od Boga kakvog su prestavljali, da bih počeo otkivati Boga onakvog kakav jest. I svaki pokušaj da ga definiram osuđen je na neuspjeh. Život me nije mazio, kao ni mnoge, ali poraze sam s Bogom pretvarao u pobjede, pobjede duha nad iluzijom. Um mi život čini tegobnim, neprestano želi biti bolji, mjeri, analizira, uspoređuje se s drugim umovima, no ujedno me prožimaju radost i blaženstvo spoznavanjem istinskog poretka. I konačno sam se naoružao strpljenjem, znajući da život ima svoje principe i da prelazak na drugu stranu ovisi o mojoj spremnosti da se pomirim sa vlastitim umom a proces nije ni malo jednostavan. Sve u svemu, nemam niti jednog razloga biti nezadovoljan sobom.