Legenda o Alandiji




Mitske vile Charyzmhe, Pustinjski narod i Alanđani

Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno prije Intosh nam je pričao o predivnoj princezi s Toplih mora Južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna.

Ti si ta tajnovita princeza s Toplih mora Južnih, pa zato slobodno skini tu masku samoće, jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i napokon je tu. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo ovu okrjepljujuću vodu u ustima. Iako si ti svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas.

Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…

… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema!' – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu.


anubyskha streličarka, mitska vila Charyzmha koja se borila uz Vitezove vjetra na bojnom polju Herofhalha

Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: 'Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On! Još prje nego se rodi dan povest ću vas u njegov pustinjski tabor i pokazat ću vam vašeg 'Spavača'.'

S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti 'Spavač ispod pijeska'. Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On.

Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće:
'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam 'Spavač' (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda 'Spavač' još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah, vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se 'Spavač' još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi …'

Iznenada, odjednom, u trenutku, pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež.


dyadonskha ratnica, plavokosa mitska vila Charyzmha


Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'

Ozbiljnog, ali i lica koje je odavalo osmjeh, mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo ga zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!'

Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje te se redom blago i dostojanstveno naklone princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđane, Vitezove vjetra: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh …

Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru, a Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi?' Panđa se sada glasno nasmije: 'Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice.' Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu.

Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Andraghonh. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam! Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … Andraghonh zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.'



Nemesydya carica Amazonskog Saveza , majka Sonsyrey, poput mitskih vila Charyzmha znala je da će njezina izdaja Vitezova vjetra na bojnom polju Herofahlha probuditi prokletstvo Hladnih vatri

Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: 'Normalno, Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?'

Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.



poput mitskih amazonskih vila Charyzmhy Ona je stala uz Njega i Zlo je svakim zamahom krila mitskih Enhu ptica doživljavalo teške poraze.

izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji



Desertya – davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda

… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradili na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinjskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda ...

Taj nekada moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nimalo poželjan grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice.

No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh.

Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru.

Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu iz dlana.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći … Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!'

Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde! Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo! Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.'

Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'Naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi ...

Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye? Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjesto gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti …

Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi.'

Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno pridrži. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem.

Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, a u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu vjekovnu žeđ. Vrata na krčmi otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha.

Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna!

Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli … Legenda je sada već bila i više nego stvarna. On je pronašao Nju i Ona je napokon spašena, a Oni su pronašli Njega i strašna mitska bitka na bojnom polju mitskoga Herofahlha napokon je mogla početi … i počela je, a Zlo se grčilo i presavijalo u bolu poraza koje će ga napokon i uništiti …



Wyxenha u krajobrazu Desertye

izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji



Praskozorje Vremena – Vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad

Daleka prošlost, oko deset tisuća godina prije, u samo Praskozorje Vremena, u Osvit Vremena kada je Svijet bio još mlad. U to doba postojalo je Nezamislivo Vrijeme. Bilo je to vrijeme Hrabrih naroda, moćnih carstava i sjajnih gradova koji su se prostirali Zemljom pod plavim plaštevima Zvijezda dobro skrivenih iza zastora noći.

Tamo negdje daleko, na samom rubu Svijeta, na mjestu gdje raste i miriše srebreni bor, sve je počelo poput Velikog praska. Predivne legende i priče stanu kružiti o tom mjestu, o tim predivnim šumama, o tim hladnim i beskrajnim prostranstvima koja pritišće snijeg i zauvijek je okovao led.

Nitko, pa ni stariji od najstarijih, ne sjeća se više otkuda, zašto i kada su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Govore da su ih poslali Bogovi sa Zvijezda da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, a ratovi su se osjećali svugdje, u zraku, pod vodom i na kopnu.

Bili su to ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, ratnici u blistavim oklopima i teško naoružani. Svi oni bili su riješeni boriti se i spremni redom izginuti. No, niti njihova hrabrost, niti njihova smjelost nisu mogli zaustaviti ratove koji su bili na pomolu. Izgledalo je da će se Svijet srušiti i nestati u groznici i strahotama koje su izazvale Hladne vatre. U trenutku kada je izgledalo da je sve uzalud i kada su svi pomislili da više nema nade, ti strašni Božanski ratnici stanu iznenada nešto grozničavo i uporno tražiti.

Vodili su ti ratnici na tisuće veličanstvenih bitaka, a pričaju da su u jednoj bitci s Hladnim vatrama izgubili i svoje sjene, ali nisu prestali tražiti. U svojoj beskrajnoj potrazi postanu zaboravljeni od svih Okolnih naroda, ali ne i od Sychytha. I dok su oni nešto tražili, Sychythe su tražili njih. Za vrijeme dugih, toplih i vedrih noći slušajući njihove pjesme, pamtili su Sychythe svaku njihovu riječ. U tim toplim i vedrim noćima nastaju i prve legende o tim strašnim i zagonetnim ratnicima koji nešto traže od samog Praskozorja Vremena.

Govore da su se Hladne vatre pojavili u sam Osvit Vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je pretvorili u zemlju duhova i žeđi.

I tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad Hladne su vatre širile strah i paniku pod plavim plaštevima zvijezda. Govore i da su na prijevaru ukrali sjene svojim najopasnijim protivnicima 'Onima koji čekaju' (kad pronađu Ono što traže zvat će se Vitezovi vjetra) i bacili ih u vjetar Actyalan koji je sjene odnio u Bahnaramadhe (mjesto gdje spava vjetar). Hladne vatre razorile su i grad Teton, grad 'Onih koji su ostali' (bili su to Sychythe mudri starci), te na njegovim ruševinama izgradili svoj grad Smaragatanunh. Tim postupkom navukli su na sebe kletve 'Onih koji znaju' (magovi Hyperareye), a koji su im navijestili uništenje koje će se dogoditi kada legenda postane stvarna.

Hladne vatre obračunale su se i s njima, ali magovi Hyperareye bili su uvjereni u skori dolazak 'Onog kojeg svi čekaju', te su najavljivali skoru pojavu dječaka imenom Andraghonh (Onaj koji spava ispod pijeska), a upravo njega tražili su 'Oni koji čekaju' koji su u međuvremenu dobili ime 'Oni koji su zaboravljeni', da bi napokon postali Vitezovi vjetra.

Kada su Vitezovi vjetra napokon pronašli ono što su tražili danima i strpljivo čekali noćima, 'Onog koji spava ispod pijeska', povede ih On u susret vjetru i postadoše oni Vitezovi vjetra. Povede ih On u susret Bijeloj smrti i pobijede oni Bijelu smrt. Počnu tada padati hladne kiše, ali Oni kao da je ni ne primjećuju već mirno jašu plemenite konje i prate svog Andraghonha, a onda se naglo okrenu i nestanu u tajanstvenim šumama srebrenog bora i to baš u trenutku kada su trebali stići u Wananunhu zemlju duhova i žeđi.

Nikome od Okolnih naroda, koji su polako već stasali u Hrabre narode, nije bilo jasno zašto se nisu vratili u Wananunhu da bi Legenda napokon postala stvarna. No, očito da je još nešto nedostajalo, pa da bi Legenda postala stvarna i da bi sve napokon moglo početi. Sychythe krenu za njima i postanu svjedoci i te posljednje velike tajne što tako dobro je skrivena.

Kada je Veliki mag Intosh upitao Sychythe koga su to vidjeli u toplim i vedrim noćima još osim 'Nebomšetača', Sychythe mu jednoglasno odgovore: 'Amandhu – svemirsku plesačicu'. 'Wixenhu predivnu princezu Toplih mora Južnih pojasni Intosh, a onda Intosh upita Okolne narode: 'Koga su Hladne vatre otele u Dyadonhy i zbog koga ste svi poslali svoje najbolje odrede da je ponovno preotmu?' 'Princezu djevojčicu s Toplih mora Južnih' jednoglasno bi odgovarali svi Okolni narodi, ali i dalje nisu razumjeli Intosha.

Tada je Intosh obznanio zadnju tajnu koja se skrivala u Legendi: 'Kada pijesak bude crven kao ruža, a Svijet bude star već polovicu Vremena, On će povesti Vitezove vjetra u zemlju Wananunhu, a strašni sjeverni vjetar Actyalan samo će zbog Njega natjerati hladne kiše Shakazeye da konačno natope žednu zemlju Wananunhe i da Pustinjski narod konačno osjeti vodu na ustima'.

Na mitskom bojnom polju Herofhalha Hladne vatre doživjet će svoje prve poraze i nikada više Hladne vatre neće gospodariti Wananunhom i davno prije propalim Kraljevstvom nekada moćne Desertye.


mitska Enhu ptica visoko se vinula iznad pješčanih dina davno prije propalog moćnog kraljevstva Desertye, On je doveo najbolje ratnike koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Ona je svoje dlanove nježno položila na lice Njegovo, a Hladne vatre bilježile su redom poraze, Zlo je cvililo u grču i Legenda je napokon postala stvarna.

izvor:enhu.blog


Legenda o Alandiji


Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye

U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, zlo koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …

… U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje Krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya.

Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!'

Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya.

Zlo koje je bilo nakratko probuđeno sada je opet cvililo u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska Enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim …



Alanđanin, Dyadokha, jedan od Hladnih vatri i Zlo Nyhbehkau.

izvor:enhu.blog

Legenda o Alandiji



Leptirica u sjeni palmi

Iznad toplih i azurno plavih mora zemlje Dyadonhe noć je prosula svu svoju tamu i otvorila sve svoje tajne odaje. Tama je polako prekrila Zabranjeni grad piramida, a noćne su ptice raširile svoja krila. Polako se spuštala još jedna beskrajna noć nad šumama prekrasnih palmi. Polako trnu i posljednja svijetla, a onda se podiže blagi povjetarac, neobičan i čudan topli vjetar što pretvori toplo more u ogledalo za tisuću Zvijezda.

Kroz šumu palmi stanu se probijati i pojavljivati djevojke božanske ljepote. Svi Okolni narodi zovu ih Leptirice zbog njihovog laganog hoda po pijesku u kojem ni tragove ne ostavljaju. No, njihov lagani, tihi, graciozni hod i ples po toplom pijesku ipak je nekoga ili nešto uznemirio. Leptirice to osjete poput ljetnih mirisa. One stanu! One čekaju! Neobičan vjetar za to doba godine i to doba noći preopasan je za njihova svilena krila, a pijesak se sve više pokretao i poprimao ljudski oblik.

Redom, istodobno i u trenu, iz pijeska izranjali su ratnici napadači. Njihovi oklopi svjetlucaju pod svijetlom milijuna Zvijezda, ali za čudo! Ratnici napadači ne napadaju! Ne pokazuju svoje blistavo oružje, već se ogrnu svojim ogrtačima i sjedaju u tišini u nekakav tajanstveni polukrug. Leptirice stanu okolo njih plesati svoj zavodljivi Mjesečev ples. Ratnici napadači mirno promatraju njihov ples, ali i pozorno osluškuju tihe zvukove i šumove tople plavetne noći.

Tada se pojavi prekrasna i usamljena Leptirica, nježna i lijepa poput morske pjene, baš kao da ju je ovo predivno azurno more izbacilo na obalu. Ratnici napadači osjete u zraku miris soli i svu toplinu mirnog i mora, pogledaju prema Zvijezdama koje su u ovo doba noći već spavale, a zatim munjevito skoče na noge. Stisnutom desnom šakom zaštićenom pancirnom rukavicom, istodobno, udare po svojim blistavim oklopima i pozdrave najljepšu među najljepšim Leptiricama izgovarajući redom njezino ime: 'Handrho!' … blago joj se klanjajući.


Palmina Leptirica ispod svijetla milijuna Zvijezda

Ona im uzvrati smiješkom i redom stane izgovarati njihova imena: 'Panđo, Zumah, Paska, Tonyno, Wowokha, Amaksose … i na kraju završi riječima svoj pozdrav: 'Neka vam ova noć bude kao u snu Vitezovi vjetra!'

Tog trenutka osvijetljen svijetlom milijuna Zvijezda pojavi se još jedan ratnik iz šume palmi. On zakorači pijeskom, a krošnje palmi zadršću na vjetru. Ratnici napadači, munjevitom brzinom preslože se i zauzmu samo njima razumljiv složaj. Na trenutak, ali samo na trenutak, na svijetlu Zvijezda bljesne sve njihovo blistavo i opasno oružje koje su do tada vješto skrivali ispod svojih dugih i plavih ogrtača, a onda munjevito uz zveket čelika nestane.

Još snažnije začuje se udar pancirne rukavice o oklop, a Vitezovi vjetra u jedan glas snažno izgovore: 'Sha-ghan!' Leptirice pokorno sklope svoja krila i svečano se Mu naklone uz izgovor njegovog imena: 'Andraghon!' Najljepša među najljepšim Leptiricama priđe Mu kao da lebdi u zraku i pozdravi ga polaganjem svojih nježnih dlanova na Njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghonhe!' Ratnik je snažno, ali dovoljno nježno zagrli: 'Pozdravljam Te moja Shangrho, Palmina Leptirice!'

Tog trenutka kao da se stalo buditi jutro iznad plavih toplih mora. Svijetlost novog dana postane sve jača, a Leptirice zaplešu svoj jutarnji ples. Ratnici napadači stanu jedan po jedan nestajati sa prvim zrakama sunca, ali i dalje spremni na munjevitu pojavu i na najmanju opasnost za Shagana i njegovu Palminu Leptiricu.


Palmina Leptirica

No, prve zrake sunca otkriju još nešto. Sve palmine krošnje, u noći u kojoj je Palmina Leptirica dočekala najopasnijeg ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo, bile su krcate Ledenim ratnicima čuvarima Zimskog bedema spremnim da na poziv Vitezova vjetra zaštite Ovo što su od samog Osvita vremena čekali. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika.

Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora prateći 'Onog kojeg su odavno čekali'. Ono što su od samog Osvita vremena najavljivali 'Oni koji su se još sjećali' sjajnog kraljevstva Atlantide i slavnih Gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći i dogodilo.

Davno je prije bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete 'Onima koji idu uspravno', Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je bila snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska.

Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti 'Onaj koji spava ispod pijeska'. Božanski ratnik Andraghonh doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice. Stari Sychythe vidjeli su Ga za vrijeme vedrih noći među Zvijezdama gdje su ga pratili božanski ratnici Wyrakoche, a 'Oni koji znaju' tvrdili su da će On doći i u samu Wananunhu, prokletu zemlju duhova i žeđi, a sa sobom On će dovesti kišu, hladnu kišu Shakazeyu koja tamo nije padala od samog Osvita vremena i koja će konačno natopiti zemlju žeđi.

I tako, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su oslobodili zlo koje su Bogovi jednom davno prije Osvita vremena pobijedili i duboko zakopali, Alanđani su nekog pronašli u Vrijeme snjegova, a to su ljubomorno čuvali i svake su godine oni bi na svojim plemenitim konjima jahali daleko na sjever u susret strašnoj Athumazy i još strašnijem Actyalanu.

Okupljali su se Alanđani u velikom broju i gradili pozorno svoj Zimski bedem iza kojeg su strpljivo čekali danima, spremni na borbu i riješeni da izginu do posljednjeg, samo da se ponovno pojavi On pod svijetlom sjeverne zvijezde Hawalanda. Nikome od Okolnih naroda, koji su tek stasali u Hrabre narode, nikada nije bilo jasno zašto i zbog čega se ti najopasniji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo, teško naoružani i oklopljeni, smrzavaju na samom rubu svijeta i koga to čekaju strpljivo danima i noćima smrzavajući se u tim tajanstvenim šumama srebrenog bora.

No, jedno je bilo sigurno i to su svi Okolni narodi zapamtili i znali: Nakon tog danonoćnog smrzavanja i strpljivog čekanja, Alanđani bi se uvijek pojavili u još većem broju, još opasniji i još jači, jer znali su oni da je velika snaga i moć Bogova poklonjena Njemu davno prije Osvita Vremena.
izvor:enhu.blog