Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
zjovan29 blog

Makedonijasunce i nasmijani ljudi




“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”
Skopje, Leb i sol
Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.
Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”, valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.
Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.
Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada. 26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.


Pogled na grad s tvrđave Kale


Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu, Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova. Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.


Kameni most preko Vardara


Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.


Zgrada vlade


Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.
Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.


Glavni skopski trg


Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb. – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.
I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.
U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.


Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi


U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.


Pogled na ohridsku čaršiju


Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.



Kazalište iz rimskog doba



Glavna trgovačka ulica


Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.


Ulaz u stari grad - čaršiju



Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej



Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima



Tipična arhitektura u starom gradu


Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.


Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta



Bakreni ukrasi su i na fasadi



U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor
objašnjava kako se nekada pravio papir



Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 1 e.
možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike


Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.
- Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin) obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.
- Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj, zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji, a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.
Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.


Obilje voća i povrća


Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.
Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).
Osim betonskih klupa s povrćem i voćem nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.
Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.
Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.


Riva u gradu Ohridu



Jedna od brojnih plaža


Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.


Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.


Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.


Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan



Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama



Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima



Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara
moraju kupiti svijeću koji odmah zapale



Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske


Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima. Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.


Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira


U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.


Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.


Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila



Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja


Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.


Autentični ohridski biseri s certifikatom


Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.


Štand s biserima obitelji Risteski u NP


Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera. Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace
.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera


Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.


Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta.
Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...


U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.


Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo, domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.


Ovo je tek makedonsko predjelo



Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet
konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.


Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj, zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija - Mavrovsko jezero.
Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.


Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru


Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?
izvor:prozorudom


Na Prespanskim jezerima




Reportaža

Tanya Mangalakova - Dva jezera (Veliko i Malo) čine prirodnu granicu između Grčke, Makedonije i Albanije. Radi se o divljoj i nezagađenoj planinskoj zoni, okarakteriziranoj velikim emigracijama, a koja se danas nada razvoju održivog turizma. Nalazimo se na Ailovom ostrvu, na jezeru Mala Prespa, u Grčkoj, nedaleko od granica sa Albanijom i Makedonijom.
Tu su i ostaci srednjovjekovnog grada u kojem je, prema mišljenju grčkog arheologa Mutsopulosa, pokopan bugarski car Samuil. Na ovom mjestu od 1997. godine grčka vlada razvija program alternativnog turizma, zahvaljujući kojem jedan broj lokalnih porodica sprovodi nemali broj aktivnosti. Ispred crkve “Sveti Ahil” postavljena je ploča koja pojašnjava istoriju hrama na grčkom i engleskom jeziku. Riječ “Bugarska” koja se odnosi na sam nastanak crkve, a na kojoj je insistirao lično car Samuil krajem 10. vijeka, na ploči je prebrisana.
Na ostrvu se nalazi i hotel čija je upraviteljica Vera ovdje stigla 1985. godine iz Kočana (Makedonija), nakon što se udala za mještanina Kostu. Njihov gost je tokom arheoloških iskopavanja bio pominjani arheolog Mutsopulos. Već osam godina se na ostrvu organizuju i susreti umjetnika iz cijele Bugarske.
Obraćam se jednom ribaru na bugarskom jeziku koji izvlači na obalu mrežu punu šarana. Šezdesetogodišnji Stavros mi govori da dolazi iz mjesta Nivitzi (Psarades na grčkom). Kaže da u jezeru ima puno šarana ali i drugih vrsta riba.
Na ostrvu danas žive 22 osobe koje se uglavnom bave ribolovom dok neki od njih rade i u Verinom hotelu. Žene koje prave ajvar kuhajući papriku i patliđane na otvorenom govore mi kako mladi ljudi odlaze odavde u mjesta kao Kostur, Lerin i German, u potrazi za poslom. Ova zona je u Grčkoj poznata po uzgoju graha koji se na tržištu prodaje za 5 eura po kilogramu.
U obližnjem mjestu German (Ayios Germanos) nalazi se crkva koja datira iz 11. vijeka a u kojoj je nađen natpis cara Samuila, koji se odnosi na grob njegovih roditelja. Crkva je obnovljena, a iza ikonostasa napisana su imena donatora: Ognen, Mile, Tvetko, Yovan, Karamfil... sve slavenska imena.
Regija između dva prespanska jezera (Veliko i Malo) je prirodna granica između Grčke, Makedonije i Albanije. Područje je proglašeno nacionalnim parkom, s obzirom na prisutnost rijetkih ptica kao što su pelikani. Izgradnja objekata duž obale jezera je zabranjena, i to je doprinijelo očuvanju ekološke ravnoteže mjesta. Mještani se nadaju kako će biti otvorena slobodna tranzitna zona u dužini od 20 kilometara što bi dozvolilo brodovima da mogu napraviti puni krug oko jezera.
Mala Prespa, Albanija
U regiji Mala Prespa u Albaniji, postoji devet naselja u kojima živi oko pet hiljada ljudi, od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugare, a drugi kao Makedonci. Sela imaju dvostruke nazive: Gorna Gorica/Gorica madh, Dolna Gorica/Gorica Vogel, Tuminetz/Kalamas, Glubochani/Golumboc, Shulin/Belas, Pustec/Liqenas, Tzerie/Cerie, Zarnovsk/Zarosho, Lesko/Lepis. Mala Prespa (na albanskom Liqenas) je rezervat u kojem žive pelikane, guske, ribe. Priroda je očuvana i ne grade se hoteli. Ceste su ovdje lošije nego u susjednoj Grčkoj, ali neki napredak je vidljiv i danas.Ranije je cesta do tih devet sela bila gotovo neprohodna a sada je već spremna za asfaltiranje.
U gotovo svakom mjestu na obali danas se nalaze mali hoteli. Ovdašnji planinski teren nije jako plodan i teško je zadovoljiti porodične potrebe. Do posla se teško dolazi, nastavnici zarađuju oko 300 eura mjesečno dok plate zdravstvenih radnika i opštinskih uposlenika varijaju između 150 i 200 eura.
Nikoleta, mlada žena iz mjesta Pustec nam govori: “Ovdje smo siromašni, nema se posla, a ni ribolov ne donosi baš neki veliki ulov”. Kao i većina ovdašnjih žena i ona je domaćica dok njezin muž radi u Makedoniji, u Mavrovu.
Sedamdesettrogodišnji Sotir Mitrev je također iz Pusteca i predsjednik je udruženja “Ivan Vazov”, nevladine organizacije koja organizuje obrazovanje mladih ljudi na bugarskom jeziku. Po njegovom mišljneju nema velikih razlika između makedonskog i bugarskog jezika. “Za nas je bilo jako važno da sačuvamo naš jezik. Svake godine barem desetak mladih ljudi iz Prespe ode studirati na neki od bugarskih univerziteta. Djeca uče na makedonskom jeziku do četvrtog razreda osnovne škole, a zatim nastavljaju na albanskom jeziku. Ljude iz naše zajednice nazivamo 'nashentzi' (naši) a jezik 'nashenski'. “ - kaže Mitrev.
Preko puta Pusteca nalazi se ostrvo Mali grad i na njemu crkva “Sveta Bogorodica” iz 15. vijeka, zaštićena kao važan kulturni objekat. Lokalni lađar Damyan čuva njezine ključeve. Lokalni etnograf bugarskog projekla Vasil Kanchov je prije jednog vijeka opisao “chun”, tipičnu vrstu plovila kakvo su koristili bugari iz ovoga kraja. Danas to više ne postoji, ali mještani tako i dalje tako nazivaju drvene čamce opremljene motorima koje kupuju u Ohridu. Damyanov čamac ima ugraviran čirilićni natpis. Kada smo stigli na obalu nailazimo na djecu koja beru smokve i slušaju bugarski pop-folk.
Mjesto Glubochani ima oko stotinjak stanovnika i četrdeset kuća. U blizini jezera je izgrađen hotel "Vasila", gdje noćenje košta osam eura. Mladić Edi Mitre koji studira u Solunu nam govori: “Ne želimo miješati našu krv sa drugima. Ovdje kod nas u selu nema nijedan Albanac, ali mladići iz drugih sela žene Albanke budući da je kod njih nedovoljan broj žena”.
U obližnjem selu Dolna Gorica, Taki i Dragitza Mitrevski uz obale jezera love ribu na svojim čamcima. Ovo je jedno od najbogatijih sela u tom području, zahvaljujući tome što pedesetak lokalnih porodica rade u Italiji. Ovdje živi oko tri stotine ljudi i nedavno su otvorena dva hotela. Mladi su uglavnom napustili selo i većina ih studira u Bugarskoj ili Makedoniji. Krajem septembra, u vrijeme žetve, dvorišta i kuće su pune tek obranog grožđa od kojeg se pravi vino i rakija.
Mitrevski mi pripovjedaju o teškom ribarskom životu, cjelonoćnom ribarenju nakon čega slijedi jutro kada ulov treba odnijeti i prodati na tržnici u Korci. Landi Nestovski iz Dolne Gorice je mladi vjeroučitelj koji živi u Korci. Priča mi kako sva sela u Maloj Prespi imaju barem jednu crkvu a ukupno ih u regiji ima trinaest. Ceremonije se obavljaju na “nashenskom” i makedonskom. Postoje dva svećenika koji služe mise, otac Temelkov i otac Argir.
Mladi umjetnik Genti Postoli je diplomirao na akademiji u Sofiji a sada obnavlja ikone u arheološkom muzeju u Korci. On je i rođen u Korci ali je njegov djed iz Pusteca. Genti nam priča kako se već treću godinu u Glubochanima organizuju susreti umjetnika iz Bugarske i dodaje “"Mislim da ću se vratiti u Bugarsku, gdje su ostali moji najboljii prijatelji ... Možete biti u Korci, ali također i u Sofiji ili Londonu i praviti planove a da ipak nemaet jasnu viziju vlastite budućnosti”.
osservatoriobalcani



Izlet u Matku



Kanjon Matka – dragulj Makedonije

Risto Karajkov - Petnaest kilometara jugozapadno od Skoplja, glavnog grada Makedonije, duž rijeke Treske , pruža se kanjon Matka. Ovdje je u četrnaestom stoljeću bilo više od 80 aktivnih samostana, a sam kanjon Matke, prema nekim povijesnim izvorima, bio je ponekad zvan "mali Hilandar".
Danas je to mjesto na koje rado dolaze brojni kajakaši i zaljubljenici u peljanje po stijenama a prošle godine je jedan talijanski speleolog ovdje predvodio ekspediciju koja je išla u istraživanje tzv. “beskrajne pećine”.
Od brojnih manastira danas su ostala samo četiri: Sveti Andrea, Sveti Nikola, Sveta Troica i Sveta Bogorodica, izgrađen 1389. godine i smješten na na obali jezera Matka, dok se ostala tri nalaze na okolnim, stjenovitim brdima. Ono što je prije nekoliko vijekova predstavljalo centar vjerskog života danas je jedno od omiljenih okupljališta alpinista i kajakaša. Vertikalni zidovi kanjona predstavljaju pravi izazov za planinare , koji je ponekad, nažalost, pretežak za savladati, dok vode rijeke Treske privlače brojne kajakaše. Za ostale stanovnike Skoplja Matka je mjesto za izlete i šetnje tokom vikenda ili vožnju brodicama po umjetnom jezeru koje “hrani” turbine hidroelektrane.
Sigurno je da ćete ostati zadivljeni ljepotom i spektakularnošću ovog ambijenta. Uski puteljak prolazi ispod “stropa” od stijena vodeći posjetitelja do terase manastira. Glasovi turisti i razdragani dječiji smijeh stvaraju veselu atmosferu tokom dana, ali mislim da bi djelovalo zastrašujuće boraviti tu sami i u mraku.
Odavde kreču i izleti na okolna brda, a maleni čamci pružaju posjetiocima mogućnost vožnji po jezeru. Neke guske, naviknute na prisustvo turista, neometano hodaju oko stolova restorana, baš kao da su u vodi. Malo dalje odatle, unutar jezera, nalazi se još jedan restoran, dostupan samo iz vode.
Neke zanimljivosti ovog mjesta ipak se ne vide na prvi pogled i najveći broj posjetioca ih i ne poznaje. U kanjonu žive mnoge endemske vrste: od oko hiljadu vrsta biljaka u kanjonu, dvadeset posto njih je moguće naći samo ovdje. Osim toga tu su i dvije vrste paukova i pet vrsta škorpiona koji još nisu viđeni na drugim mjestima. Međutim, zasigurno najpoznatija životinjska vrsta u Matki je leptir. Po mišljenju eksperata tu se nalazi 119 dnevnih i 140 noćnih vrsta, od kojih su mnoge endemske.
Pravi dragulj Matke su njezine pećine. Ima ih najmanje desetak, različitih veličina. Najpoznatija se zove Vrelo. Po mišljenju zaljubljenika u pećine Vrelo bi moglo postati glavna turistička atrakcija koju jedna mala zemlja poput Makedonije može da ponudi. Problem je u tome što ovu pećinu nije lako posjetiti. Da bi to uradili potrebno je biti speleolog ili ronioc. Vrelo je ustvari podvodna pećina za koju se pretpostavlja da je velikih razmjera. Međunarodna ekspedicija speleologa ronilaca je istraživala Vrelo sredinom avgusta s namjerom da dosegnu njezino dno ili barem izmjere dubinu.
Prethodnih godina je druga ekspedicija pokušala napraviti istu stvar, ali su se zaustavili na jednom određenom nivou. Ovogodišnja ekspedicija je napravila neki napredak u odnosu na prethodnu, ali ni oni nisu uspjeli dosegnuti najnižu tačku pećine. Morali su prekinuti istraživanje obečavši da će ponovo pokušati naredne godine. Prema riječima hrabrog italijanskog istraživača i ronioca, Luigia Casatai “Vrelo je jedna predivna, doslovno beskonačna pećina”. Pokušaje ovog talijanskog ronioca da istraži Vrelo propratili su i brojni makedonski mediji.
Vrelo počinje horizontalnim dijelom dužine od oko 450 metara i završava u sobi poznatoj pod nazivom "zonu sumraka". Odavde se pećina spušta u utrobu planine. Na oko 120 metara dubine tunel se dijeli u dva pravca. U prvom pokušaju Casati je stigao na tačku od oko 140 metara, prešavši tako dubinu od 100 metara koju je prije njega osvario holandski ronilac Mark Vandermeulen. U narednim pokušajima Casati je stigao i do 190 metara dubine. On je rekao da s ena toj dubini nalazi platforma sa koje pećina nastavlja da se spušta. Ekspedicija je morala biti zaustavljena zbog pogoršanja vremenskih prilika i tehničkih problema, što nije garantovalo bezbjedno spuštanje na dubinu ispod 220 metara. Sljedeće godine bit će novi pokušaj, uz bolju opremu.
Najdublja evropska pećina nalazi se u Francuskoj i dostiže dubinu od 230 metara. Najdublja pećina je tzv. “Bushman Cave”, u Južnoj Africi, dubine 282 metra. Casatijev lični rekord je 212 metara, iako ovaj speleolog-ronilac naglašava da se tu radi samo o brojevima, dok pravi izazov predstavlja oblik pećine i temperatura vode, a ne dubina. U svakom slučaju moglo bi se pokazati da je Vrelo najdublja evropska pećina. Da li je to tačno saznaćemo iduće godine.
Ova istraživanja su pobudila i interesovanje ponekog od makedonskih političara, pa je tako ministar ekonomije Fatmir Besimi posjetio ronioce i pribavio malu finansijsku pomoć za nastavak istraživanja. Koce Trajanovski, gradonačelnik Skoplja, primio je članove ekspedicije i tom priliko obećao podršku naredne godine. Ministar Besimi je prihvatio sugestije gospodina Casatija, naročito one koji se tiču nekontrolisanih istraživanja, budući da je lako prouzrokvati štetu kod jednog tako krhkog eko-sistema, te obećao da će prezentovati ovu inicijativu i kod lokalnih autoriteta koji se bave pitanjima zaštite okoliša.
Tokom trajanja ekspedicije snimljen je i dokumentarac koji će biti montiran u Italiji, a čije pojavljivanje se očekuje već u septembru

izvor:osservatoriobalcani


Markove kule




Srednjovjekovna utvrda iznad Prilepa

Na periferiji makedonskog grada Prilepa, iznad naselja Varoš, uzdižu se Markove kule, srednjovjekovna utvrda koja je zahvaljujući svojoj posebnosti proglašena prirodnim dobrom republike Makedonije. Smještena je na brdu, na visini od 150 do 180 metara, okružena strmim, granitnim stijenama.
Godine arheoloških istraživanja su pokazale da se na tom mjestu nalazilo rimsko naselje – Keramija. Za vrijeme rimske vladavine grad se širio prema jugozapadu, što svjedoče i mermerni ukrasi pronađeni na ostatcima jedne ranohrišćanske bazilike.
Prva utvrda na prostoru Markovog Grada podignuta je najvjerovatnije u X veku od strane Vizantinaca i na momente se nalazila u sastavu Prvog Bugarskog Carstva. Poslije njegove propasti i ustanka Komitopula tvrđava se našla u sastavu tzv. Makedonskog carstva koje je stvorio Samuilo. Poslije bitke na Belasici 1014. godine Samuilo je u Prilepu sačekao svoju osljepljenu vojsku i tu je na licu mjesta umro od posljedice srčanog udara.



Grad se nakon toga nalazio u sastavu Vizantije, Bugarske i Epirske despotovine, a krajem XIII vjeka ga osvaja kralj Milutin (1282-1321). Dušan Silni ga naziva velikoslavnim gradom i u njemu smješta jedan od svojih dvorova carskih. On ga 1350. godine predaje na upravu svom županu Vukašinu Mrnjavčeviću (1366-1371), koji je 1366. godine proglašen za kralja. Posle propasti braće Mrnjavčević na Marici 1371. godine Prilepski Grad postaje prijestolnica Vukašinovog sina Marka koji je kao osmanlijski vazal sa titulom kralja upravljao okolinom sve do svoje pogibije u bici na Rovinama 1395. godine. Poslije njegove smrti Osmanlije anektiraju cjelokupnu oblast i preuzimaju kontrolu nad Prilepom. U samom gradu nisu dugo zadržali svoju posadu i on je uskoro bio napušten i prepušten propadanju.



Glavni grad poezije




T'ga za Jug

Maria João Fonseca - “T'ga za jug” je slogan koji većinu ljudi asocira na čuveno crveno vino iz Makedonije. Osim toga to je i naziv pjesme Konstantina Miladinova koja se preko 56 godina čita prilikom otvaranja "Struških večeri poezije", najstarijeg festivala poezije na ovim prostorima.
Ovaj događaj je odličan razlog da posjetite Strugu, prekrasan grad na rijeci Crni Drim koja ističe iz Ohridskog jezera.
Šetajući duž rijeke u centru grada nemojte se iznenaditi ako naiđete na baštu punu kamenja. Pogledate li bolje natpise na njima možete pročitati imena kao što su Joseph Brodsky, Pablo Neruda, Eugenio Montale, Seamus Heaney, Mahmoud Darwish, Rafael Alberti, Ted Hughes, Vasco Graça Moura i mnogi drugi. Svi oni imaju najmanje dvije zajedničke stvari: svi su pjesnici i dobitnici “Zlatne krune”, jedne od nagrada koja se dodjeljuje svake godine na festivalu.
“Struške večeri poezije” su nastale 1962. godine prilikom obilježavanja stogodišnjice od objavljivanja zbirke narodnih pjesama koju su pripremila dva makedonska pjesnika, braća Dimitar i Konstantin Miladinov. Od tada se svake godine u avgustu održava jedan od najrenomiranijih festivala poezije, koji je nakon 1965. poprimio međunarodni karakter i postao mjesto susreta pjesnika sa svih pet kontinenata.



U toku festivala kulturne manifestacije se smjenjuju jedna za drugom: čitanje poezije, radionice, okrugli stolovi, koncerti klasične i etno muzike i akcije kao što su “Karavana poezije”, koja omogućava drugim dijelima Makedonije da osjete duh festivala; tako se na primjer i u Skoplju, gdje festival ima jedno sjedište, organizuju večeri poezije. Objavljivanje tematske antologije za izdavačku kuću "Pleiadi" i prevodi brojnih seminara također predstavljaju veiki doprinos širenju popularnosti poezije.
Struga se nalazi na jugozapadu republike Makedonije. To je miran gradić spreman za prijem turista koji mogu uživati u njegovim plažama, prirodi koja ga okružuje i brojnim spomenicima kulture u samom gradu i njegovoj okolini. Struga dijeli Ohridsko jezero sa drugim gradovima u Makedoniji i Albaniji. To je idealno mjesto za dodjelu nagrada poput “Zlatna kruna poezije” koja se dodjeljuje čuvenim svjetskim pjesnicima za njihov sveukupan doprinos poeziji. Nagrada “Braća Miladinov” se dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama objavljenu u razmaku između dva festivala, a nagrada “Ponti” je posvećena mladim pjesnicima za njihovu najbolju prvu knjigu.


Priča o Makedoniji



Biser Balkana

Dušica Sinadinovska - Teško je zamisliti da jedan naizgled mali prostor u sebi skriva tako mnogo bogatstva: arheološke lokalitete, spomenike koji pripovjedaju priče iz prošlosti, ogromno kulturno naslijeđe sačinjeno od muzike, poezije, vina... kao i prirodne ljepote zbog kojih je Makedonija danas poznata pod nazivom “biser Balkana“.
Makedonija je mala država sjeverno od Grčke, koja je svoju nezavisnost stekla 1991. godine pod imenom FYROM (Formal Yugoslav Republic Of Macedonia - Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija). Na površini od 26 hiljada kvadratnih kilometara živi preko 2 miliona stanovnika, različitih vjeroispovijesti, što je vidljivo i u arhitekturi gradova.
Nastanak Makedonije seže u 700. pne. kada kralj Perdika osniva prvu makedonsku državu. Zemlja dostiže svoj vrhunac za vrijeme vladavine kralja Filipa II° (359 – 336.pne.) i nakon toga kada njegov sin Aleksandar Veliki osvaja Perzijsko carstvo, Egipat i sa vojskom dolazi do Indije.
Nakon Aleksandrove smrti njegovo carstvo se postepeno smanjivalo u ratovima njegovih naslijednika da bi 146. pne. teritorij današnje Makedonije postao rimska provincija. Iz ovog perioda datiraju izvanredni mozaici koji se još uvijek mogu vidjeti na arheološkim lokacijama Heraklea, Stobi e Skupi, kao i prelijepi grad Ohrid, koji je zahvaljujući svojim spomenicima kulture stavljen pod pod zaštitu UNESCO-a.
Smještena na raskrižju između Istoka i Zapada, na putevima koji povezuju Crno more i Evropu, Makedonija je oduvijek bila tranzitna zemlja, povremeno na meti napada i osvajanja različitih naroda.. Njena istorija sačinjena je od sukoba i dešavanja koja su tokom vremena otežavali razvoj i stabilnost zemlj, pa je i zbog toga dugo ostala u sjeni susjednih država.
Do dvanaestog stoljeća Makedonija je bila u sastavu Vizantijskog carstva, čija je dominacija bila prekinuta invazijom Slavena u VII stoljeću, što je dovelo do dubokih promjena u kulturi, jeziku i navikama stanovništva. To je, nakon što je Vizantija ponovo osvojila Makedoniju, dovelo do potrebe za stvaranjem novog alfabeta za ovaj slavenski jezik, koji je u tom periodu bio samo oralni.
Ćirilica, pismo koje se kasnije proširilo među Slavenima, nastala je u Ohridu, a autori su dvojica grčkih misionara iz okoline Soluna, Ćirilo i Metodije. Njihov zadatak je bio prevesti Bibliju na jezik koji lokalni ljudi mogu razumjeti. Time je omogućeno širenje kršćanstva na teritoriju koji naseljavaju Slaveni.
U tom razdoblju Makedonija je bilaod izuzetne važnosti za slavensku kultur, zahvaljujući svojim školama i vjerskim centrima, specijaliziranim u prevođenju i širenju svetih tekstova. Mnogobrojni manastiri, crkve i umjetnička djela svjedoče o kulturnom napretku ovog perioda u makedonskoj istoriji.
Osmanlijska osvajanja u XIV stoljeću izazvala su dodatne promjene u kulturi i arhitektonskom pejzažu zemlje. Mostovi, džamije sa karakterističnim minaretima, turske banje, tvrđave, derviške tekije... sve to je to ostalo urezano u lokalnu geografiju. Nakon povlačenja Turaka u XX stoljeću ovi objekti su uglavnom preinačeni u druge svrhe, pa je tako sada moguće vidjeti umjetničku izložbu na mjestima kao što su Daut pašin hamam, Kuršumli An ili ručati u Kapan Anu u Skoplju.
Od završetka Drugog svjetskog rata Makedonija je bila dio Jugoslavije, istorijsko naslijeđe koje nipošto ne bi trebalo zanemariti, naročito uzme li se u obzir važnost tog periodu u rekonstrukciji, izgradnji komunikacijskih kanala, obrazovanju i naročito u promjenama mentaliteta do kojih je došlo uslijed istorijskih dinamika u kojima se ovaj narod osjetio dijelom zemlje koja je, zajedno sa Indijom i Egiptom, jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih. Postoje mnoga svjedočanstva iz ovog perioda, mnoštvo spomenika i počasti borcima palim u narodnooslobodilačkom ratu, koji su danas podsjetnici na život u Jugoslaviji. Još uvijek postoje i grupe nostalgičara i zagovaratelja političke doktrine omiljenog jugoslovenskog predsjednika Tita.
Unatoč stalnim promjenama i zemljotresima koji su povremeno pogađali njene gradove, od kojih posljednji 1963. godine, Makedonija se kontinuirano razvijala i danas je to gostoljubiva i dinamična zemlja koja obiluje festivalima i dešavanjima, te koju posjećuju putnici i umjetnici iz svih krajeva svijeta. Festival poezije u Strugi je poznat u cijelom svijetu, a na njemu su učestvovali i pjesnici kao Ungaretti, Pablo Neruda i Josif Brodski.
Posebno vrijedi izdvojiti makedonsku muziku kao sastavni dio njene kulture, čija posebnost je upravo u različitim ritmovima nastalim iz utjecaja brojnih drugih kultura s kojima se miješala. Preko 24 muzička dešavanja svake godine pružaju priliku muzičarima svih stilova (etno, pop, jazz, klasična...) da se pokažu i predstave publici svoj rad.
U Makedoniji se često isprepliću sadašnjost i prošlost. Ako se zaputite u šetnju manjim gradovima još uvijek možete naići na ljude odjevene u tradicionalnu narodnu nošnju, naročito ako je riječ o starijim ženama koje teško napuštaju tradiciju i običaje. Osim toga, u Galičniku, manjem mjestu u zapadnoj Makedoniji, svake godine se odvija čuvena Galička svadba. Radi se o kulturnoj manifestaciji na koju mladi parovi dolaze da se vjenčaju. Tom prilikom se oblači narodna nošnja i sviraju tradicionalni instrumenti kao što su zurle, a svi posjetioci su dobrodošli da svojim prisustvom uveličaju ovo druženje.
Svi ovi aspekti čine Makedoniju tako posebnom. Od zdrave i ukusne hrane, vina poznatog u svim balkanskim zemljama, visokih planina i bistrih jezera do beskrajnih polja koja po kojima se u maju rascvjetaju makovi. Mnogi naučnici dolaze u ove krajeve radi istraživanja biljnih i životinjskih vrsta koje se mogu vidjeti samo ovdje. Makedonija je mala zemlja, turistički još uvijek neistražena, koja svakako zaslužuje vašu posjetu. Oni koji su je već posjetili zasigurno nose u srcu simpatije za ovaj narod i ovu zemlju.
izvor:putovatibalkanom


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 6  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

gabcsi74 (42)
#4, 14.10.2010 - 23:14
lena65 (51)
HVALA OD SRCA ..MOJA MILA MAKEDONIJA ..
#3, 02.10.2010 - 09:51
citer (47)
divan blog , bila proslog leta na OHRIDU
#2, 01.10.2010 - 14:19
hvala na komentaru.
01.10.2010 - 14:55
eeeeee sad cu ja da kazem onu posalicu sto sam jednom prilikom reko samo deo a to je:
Slusaj ovamo!!!!!!
Kroz Bosnu ne pevaj nego slusaj, kroz Srbiju ne igraj nego gledaj, a kroz makedoniju ne pavaj i ne pevaj, nego cuti i gledaj!!!!

I to je istina
#1, 01.10.2010 - 13:53
To je istinita pšošalica
01.10.2010 - 14:54