Nacionalni park Mavrovo


Na području Općine se nalazi najveći nacionalni park Makedonije, površine 73.00 hektara. Nacionalni Park Mavrovo je jedino mjesto u Republici gdje se nalazi 12 rijetkih vrsta biljaka i 33 vrste biljaka koje se rijetko nalaze u drugim dijelovima države. Fauna je predstavljena sa 12 vrsta riba, 12 vrsta reptila, 140 vrsta ptica, 38 vrsta sisavaca (među kojima medvjed, ris, divokoza i jelen).



Prirodni resursi

Planine koje se nalaze u Općini pripadaju lancu planina Šar koje se prostiru na sjeveroistočnom dijelu Države. Reljef je posebno raširen i raspolaže sa 52 vrha koji prelaze 2.000 metara.
Golem Korab sa visinom od 2.764 metra je najviši vrh u Makedoniji i predstavlja istinsku turističku atrakciju. Drugi planinski lanac općine je Bistra sa svojim najpoznatijim vrhom Medeniza (2.163 metra).
Vode
Glavni riječni tokovi u Općini su rijeka Radika i njene pritoke. Radika razdvaja planine Bistra, Korab i Šar, i predstavlja potok bistre vode, bogate endemskom pastrmkom posebno cijenjenom u državi.
Rijeka prolazi centralnim i južnim dijelom Općine stvarajući jednu spektakularnu dolinu okarakteriziranu prelijepim pejzažima i odličnim mjestima za sportski ribolov.
U općini postoje različita ledena jezera od kojih 14 trajnih (na planini Desat postoji 5 ledenih jezera, na planini Korab 8 i na planini Šar jedno). Najniže među njima je jezero Lokuv u mjestu Desat koje se nalazi na visini od 1.565 m, dok je najviše jezero smješteno ispod vrha Golem Korab na visini od 2470 m.
Turistička mjesta
Na području općine i Nacionalnog Parka nalaze se turistička mjesta idealna za turističke izlete i piknike. Ovi lokaliteti se nalaze duž južnog dijela Doline Radika. Posebnu vrijednost pejzaža imaju pogledi na Zareva Cesma (Careva Česma) i Tonivoda odakle se može vidjeti veći dio planine Korab, dio planine Šar, jezero Mavrovo i neki dijelovi planine Bistra. Duž toka rijeke Radika može se uživati u interesantnoj panorami “Cuklesto Kamce” sa prekrasnim pogledom na mnoga naselja na području i na cijeli tok rijeke Radika, i pogledom na šumu Trebiste.
Posebno je interesantan lokalitet Brezovez, blizu naselja Selze koje predstavlja prirodno stanište risa, divokoze i medvjeda.
Najprivlačniji i najposjećeniji lokaliteti su:



Vodopadi Duf udaljeni oko 30 minuta pješice od naselja Rostuše. Staza koja vodi blizu naselja Rostuše je označena i veći dio puta se jednostavno prelazi. Da bi se došlo do vodopada prolazi se kroz grlo visoko 30 metara, što predstavlja istinsku atrakciju. Mjesto posjeduje ugodnu temperaturu koja i tokom najvrućih ljetnih dana ne prelazi 20 stepeni.
Jedan interesantan podatak je da su na vodopadima postavljeni konopci za silazak od strane jednog poznatog zaljubljenika u ekstremne sportove, francuza po nadimku Shakal.
Lokuv Mjesto na planini Desat, na visini od 1565 m predstavlja ponos lokalnog stanovništva koje je u njegovoj blizini postavilo bankine za odmor i jednu fontanu sa svježom i pitkom vodom. Do mjesta se stiže hodajući oko 8 km po planini sa planinskim stazama polazeći od naselja Bitusce ili od naselja Trebiste. Pored toga, postoji mogućnost iznajmljivanja konja. Od mjesta Lokuv (samo uz dozvolu Ministarstva unutarnjih poslova) može se preći sa climbingom do granice sa Albanijom i može se posjetiti jedno od “očiju planine” (jezerca sa bistrom vodom smještena na visokim ravnima planine).
Koliba blizu Borove Šume na planini Krcin predstavlja jedno veoma privlačno mjesto i mjesto za piknik do kojega se stiže polazeći od takozvanog Mosta Staparov u naselju Velebrdo ili naselja Bitusce, kroz označenu stazu, jednostavnu za prelazak koja prolazi kroz borovu šumu. Nakon hodanja od oko 2 sata stiže se do mjesta gdje je smještena jedna opremljena koliba sa krevetima za odmor i improviziranom terasom odakle se pruža spektakularan pogled na rijeku Radika.
Jezero Mavrovo predstavlja jedan istinski biser nacionalnog parka i općine. Iako je umjetno, privlači pažnju turista svojom ljepotom. Oko jezera prolazi jedan asfaltiran put koji povezuje glavni put sa skijaškim stazama, hotelima, i mnogobrojnim smještajnim strukturama.



Izvor Bojkov
se nalazi na samo 3 km udaljenosti od naselja Mavrovo u pravcu Nikiforovo. Voda sa ovog izvora se smatra čudotvornom za ozdravljenje obzirom da je zaštićena od Svetog Nikole. Petak Balaklija (prvi petak nakon Uskrsa) lokalno stanovništvo se ujedini na jednom tradicionalnom pikniku.
Pećine: Sarkova Dupka, Aliliza i Kalina Dupka su najpoznatije između mnogobrojnih pećina prisutnih na ovom području. Pećina Sarkova Dupka je otvorena za turiste i u potpunosti je sigurna. Pećina je otkrivena prije tri decenije od strane lokalnog stanovništva koje je u početku strahovalo da uđe u pećinu. Prvi koji je sakupio hrabrosti je jedan seljak po nadimku Sarko, a živio je blizu pećine. Odatle i naziv ove groteskne ljepotice Sarkova Dupka. Posjetioci mogu sići u unutrašnjost pećine uz pomoć polukružnih metalnih stepenica, koje vode do prvog dijela pećine na dubinu od oko 20 metara ispod zemlje.

Manastirski turizam u Makedoniji



Traganje za smislom. Posjeta pravoslavnim manastirima u Makedoniji

Nataša Dokovska - Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
“Vidimo se ponovo najesen, ali ovaj put u Makedoniji”, rekao mi je moj ruski kolega Jurij, s kojim sam bila u Švedskoj. Objasnio mi je da će u oktobru doći u moju zemlju, u organiziranu posjetu makedonskim manastirima i crkvama.
Jurij kaže da će ovo biti već peta turistička posjeta koja ima za cilj upoznati makedonsko kulturno naslijeđe. Dolazak je iz Moskve čarter letom, u aranžmanu neke meakedonske turističke agencije, čijeg se imena nije sjećao. Priznao mi je, da ono što je čuo od prijatelja koji su posjetili Makedoniju, nagnalo je njegovu suprugu i njega, da planiraju to putovanje za sljedeći oktobar.
Tokom našeg razgovora sam primjetila da on jako dobro poznaje imena makedosnkih manastira i crkava, pa u šali govori: “Ostalo je još samonekoliko pravoslavnih zemalja i treba da poznajemo jedni druge”.
Pada mi na pamet istraživanje o Makedoniji, koje je prije par godina napravilo nekoliko francuskih
analitičara. U zaključku njihovog izvještaja pisalo je da bi Makedonija, osim poljoprivrede, mogla živjeti i od alternativnog turizma, prvenstveno manastirskog, seoskog, banjskog...
Očigledno je neko poslušao taj savjet, pa danas, tri godine nakon spomenutog izvještaja, može se slobodno rećida je amnastirski turizam preuzeo primat nad drugim oblicima alternativnog turizma.
Uzevši u obzir činjenicu da u Makedoniji postoji veliki broj manastira, koji su u zadnjih petnaest godina restaurirani o otvoreni za turiste, nema razloga da sumnjamo u razvoj ove turističke grane.
Vodoča i Veljusa – pioniri
Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
Ovi manastiri plijene svojom arhitekturom, monumentalnošću i očuvanošću. Njihovi najčešći gosti su diplomate koji borave u Makedoniji. Priča se da je bivši ruski ambasador u Makedoniji, Agaron Asaturk, bio čest gost i najveći promoter tzv. duhovnog turizma, koji se kod nas još uvijek svodi na posjete organiziranih grupa.
Manastiri u Vodoči i Veljusi su otvoreni za posjete svim prostorijama, osim onih u kojima žive monasi.
Najviše dolaze grupe raznih organizacija i škola kojima neko od monaha tumači istorijsku vrijednost i značenje ovih hramova za krščanstvo u zemlji – kažu u Strumičkoj eparhiji pri MPC.
Također, naglašavaju da nemaju baš neku saradnju sa lokalnim turističkim agencijama u vezi promocije ovih manastira i Strumičkog regiona, ali se zadovoljavaju posjetama putnika namjernika koji odavde odlaze zadovoljni.
Konkurentnost u cijeni
Unatoč nepostojanju ozbiljne saradnje sa turističkim agencijama, ima i agencija koje za nisku cijenu nude prenočište u konacima i ekološki uzgojenu i zdravu hranu, pripremljenu po receptima starih monaha. Njazastupljeniji manastiri na listama turističkih agencija u Makedoniji su: “Sveti Jovan Bigorski”, “Sv. Joakim Osogovski”, “Sv. Naum Ohridski”, renovirani lešočki manastir “Sveti Atanasij”, kao i manastire u selima Brajčino, Jankovec i Slivnički manastir u Prespi.
Prema agencijama koje promoviraju manastirski turizam u Makedoniji, strani turisti najveći interes
pokazuju za hotelski kompleks “Sv.Naum”, koji je crkva dala pod koncesiju.
- Strani turisti se teško odlučuju da prenoće u nekom od konačišta al isu zato vrlo zainteresirani za cjelodnevne izlete i ručak u manastirskom kompleksu – kažu u turističkoj agenciji “Ekonekt” koja već nekoliko godina radi na razvoju alternativnog turizma.
Iz ove agencije govore da su najtraženije destinacije za posjete manastir “Sv.Joakim Osogovski” kod Krive Palanke i “Sv.Jovan Bigorski”, u neposrednoj blizini Debra. Njihova konačišta su u potpunosti restaurirana i u mogućnosti da ugoste do 80 ljudi. Oni raspolažu i kuhinjama u kojima gosti mogu sami sebi pripremiti jelo ili jesti u jednom od dva restorana gdje je na ponudi i bogat izbor tradicionalne makedonske kuhinje. Zaštitni znak ovdašnje ponude je pita ispod sača.
Ali, ipak, čini se da je za turiste koji odluče prenoćiti ovdje najvažniji faktor niska cijena. Cijena noćenja u starom konaku “Sv.Joakim Osogovski” je 250 denara (8,5 KM), a u novom konaku A kategorije košta 500 denara (17KM). Cijena nije viša ni u manastiru “Sv. Jovan Bigorski” odakle turisti ne mogu otići a da ne probaju poznati posni grah.
Skandinavci najčešći gosti
U Makedoniji nema puno agencija koje se bave alternativnim turizmom. Jedna od prvih koje su se počele time baviti je i agencija “Gou Makedonija”, koja postoji već tri godine i koja ima moto “uponajte prošlost i ljepote Makedonije”. Preko njihove agencije Makedoniju godišnje posjeti preko dvije stotine stranih turista koji žele upoznati prirodne ljepote zemlje.
Kosta Mickovski, direktor agencije “Gou Makedonija” kaže da već tri godine rade na promociji, pružajući turistima mogućnosti seoskog, manastirskog i avanturističkog turizma.
“Ljudi s kojima sarađujemo su sofisticirani turisti kojima je važno da upoznaju Makedoniju, vide njenu ljepotu, i nauče više o nama. Program je prilagođen njihovim potraživanjima, i skoro uvijek iskazuju želju da posjete i manastire” - govori Mickoski i objašnjava da njihova agencija stalno ima na umu i to da njihova turistička ponuda doprinosi i ekonomskom razvoju lokalne zajednice. I kod njih na listi najtraženijih manastira su: “Sv. Atanasij” u Lešoku, “Sv. Jovan Bigorski” i “Sv. Joakim Osogovski”.
Mickovski kaže da u zadnje vrijeme i naši sugrađani poakzuju veći interes za upoznavanjem i posjetama manastirima, a njihova agencija je za takve prilike počela organizirati “team building tour”, što znači da zasposleni u nekoj firmi zajedno idu na izlete po Makedoniji.
Strani turisti zainteresovani za alternativni turizam u Makedoniji mogu se informisati na nekoliko web portala koji nude razne programe. Dužina ovakvih tura traje oko sedam dana, a cijena se kreće od 500 – 700 eura, zavisno od ponude programa. Najčešći gosti su Evropljani, a iz agencija kažu da najveći interes za manastire pokazuju Skandinavci. Također, očekuje se veliki priliv ruskih, rumunskih i izraelskih turista.

Tikveš – srce makedonskog vina



Želja nam je predstaviti vam nadaleko poznata makedonska vina. Spoj tradicije i vrhunskog kvaliteta.

Sara Gigante i Stefano Stabile - Vino je poezija Zemlje, njena pjesma posvećena Nebu. Jedna čaša vina, uz obrok, osim što nas ugodno opija, pripovjeda nam i svoju priču o Civilizaciji, Istoriji, naporima i ljubavi ljudi koji su je stvorili. Poznata su nam vina iz Francuske, Italije, Španije, pa čak i Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Poslušajmo sada Glas vina Makedonije, Balkanskog dragulja.
Mediteranska klima doline rijeke Vardar, bogatstvo termalnih i mineralnih izvora te brojna, prekrasna jezera koja zajedno sa prisutnim uzvisinama ograničavaju uticaj hladnih vjetrova, i plodno tlo, čine Makedoniju idealnom zemljom za proizvodnju vina. I zaista, priča o makedonskim vinima ima daleke korijene. Pili su ga već na dvoru makednoskog kralja Filipa II i njegovog sina Aleksandra Velikog. Dionizijev kult je bio raširen u muzejima Beograda, Sofije i Berlina, kao i na makedonskim arheološkim nalazištima Kavadarci i Negotin, gdje možemo vidjeti grožđe i vinovu lozu, isklesane u mramoru, kamenu ili na ilovači.
Anektirana Rimskom Carstvu do 7° vijeka, postala je jedna od najvažnijih regiona za uzgoj vinove loze; to pokazuju i zanimljiva, slikovna svjedočanstva, npr. u Kavadarcima, gdje su se dva puta godišnje održavale proslave u čast Boga Vina. Tradicija se nastavlja i nakon invazije Slavena i tokom
perioda Otomanske imperije (1350-1918), unutar brojnih manastira. Minijature pronađene u naselju Vetaša i sačuvane u Vatikanskoj biblioteci, otkrivaju nam i to da su već od 10° vijeka monasi bili posvećeni ovim aktivnostima.
Prvu vinariju je dao izgraditi Aleksandar Veliki, 1885. u Kavadarcima. Još na početku 20° vijeka konjske karavane su prevozile mijehove vina, prelazeći kavadarske kapije. U istom periodu su karavane iz Strumice polazile prema južnoj Srbiji.
Bolest vinove loze koja je harala od 1890 do 1920 je stigala i u Makedoniju, koja je tada imala 40 000 obrađivanih u vinogradima i izvozila u Francusku preko grčkih i albanskih luka.
Mnogi vinogradi su nestali, neki prestali sa proizvodnjom, a neki presađeni lokalnom vinovom lozom ili sortama pristiglim iz Francuske, Njemačke, Austrije, koje su već bile poznate u Istočnoj Evropi.
Vrhunac proizvodnje je dosegnut u 20° vijeku. Dvije trećine proizvodnje vina u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bilo je makedonskog porijekla. Makedonija je 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Pored javnih poljoprivrednih poslovnica kao Tikveš, Vinojug, Povardije, Lozar, koje su privatizirane, nastaju i male privatne vinarije kao Fonko, Bovin, Skovin, ograničene kvantitetom proizvodnje, ali kvalitet njihovih vina je prepoznat i nagrađen na brojnim konkursima i sajmovima održanim u susjednim zemljama (Srbija, Hrvatska) i u inostranstvu (Francuska, Njemačka, Engleska).
Poslovna dobit od izvoza makedonskih vina seprocjenjuje na oko 30 miliona eura godišnje. Taj iznos se može porediti samo sa izvozom duhana, tekstilnih proizvoda i janjećeg mesa.
Površina pod vinovom lozom u Makedoniji je 28 500 hektara (što odgovara prostornoj površini Bordoa u francuskoj), i 2/3 od toga se koriste za proizvodnju vina. Oko 35% proizvedneog vina je “crno” vino, a ostalo spada u tzv. bijela vina. godišnja proizvodnja vina se procjenjuje na 1-1.2 miliona hektolitara, od čega je 80% namijenjeno izvozu.
Uzevši u obzir ambijentalne uslove te različitost sorti i proizvodnje, Makedonija je podijeljena u tri Vinarske regije. Svaka regija ima tri svoja okruga sa vinogradima i vinogorjima.
U regiji Povardarje, dolina rijeke Vardar, na jednom širokom dijelu teritorija, između granica sa Srbijom i Crnom Gorom, nalazi se 75% makedonskih vinograda, i tu se proizvodi 8,5 % od ukupne proizvodnje vina. Unutar te regije se nalazi i okrug Tikveš. srce makedonskog vina, takodjer poznato i po proizvodnji rakije.
Jedna poslovica kaže: “ Ako želiš upoznati jednu naciju, sjedi za njihovim stolovima i pij njihovo vino”. Okus hrane skoro uvijek otkriva i upotpunjava kvalitet vina, kao što i vino povečava zadovoljstvo uživanja u hrani.
Različita vina i jela jedne zemlje predstavljaju njeno savršeno naslijeđe. Kao u Makedoniji npr. Vranec, poznat jos i kao Crnogorski Vranac ili Kratosija. Riječ koja znači “jak crni konj”, otporan i na mnogo niske temperature, crvene je boje krvi. Sa starenjem postaje sve tamniji, poput crvenog rubina, a okus dobiva aromu čokolade, likera i tek ubranog bilja. aromu šljive i šumskog voća. Ovo vino se odlično kombnira sa tradicionalnom makedonskom kuhinjom i predstavlja uspiješnu sintezu Balkana i Mediterana sa naslijeđem turskih okusa. Može ga se konzumirati uz šopsku salatu, burek, i različite vrste sireva ili kačkavalj.
Što se tiče bijelih vina tu je Traminec. Zlatno žute je boje sa nijansama ljubičaste. Intezivne i začinjene cvjetne arome koja malo podsjeća na lavandu. Može s ekonzumirati samo, ali dobro ide i uz kolače, posebno baklavu.
Žilavka dobro ide uz pastrmku iz ohridskog jezera. To je svježe vino, pomalo kiselkastog okusa, žuto zelenkaste blijede boje i mirisom kajsije, tropskog voća i zrele smokve. Pije se mlado ali nakon dvije do tri godine dobiva na punoći okusa.
Jedna neizostavna priika da bi se doživjela veza između Čovjeka, Zemlje i Vina je učešće u Slavi Svetog Trifuna (zaštitnik vina), 14. februara, u Kavadarcima. Sve započinje jutarnjom liturgijom u Pravoslavnoj Crkvi. Običaj nalaže obrezivanje prvih izdanaka vinove loze. ljudi zadržavaju obrezane komadiće da bi im donijeli sreću i prosperitet tokom godine. U obližnjim grobljima u blizini crkava se služe vino i rakija, a slavlje se nastavlja cijelog dana, u kućama i na ulicama. Vinarije su otvorene cijeli dan za sve one koji ih žele posjetiti ili popiti čašicu i probati neki kolač. Poznato je da vino nije prijatej tišine tako da ulicama odjekuje žamor ljudi veseih lica, ulični svirači, plesovi... Cjelokupan ambijent predstavlja izvrsnu priliku za upoznavanje sa načinom života, kulturom i makedonskim gostoprimstvom.
Na sat vremena udaljenosti vožnje autobusom nalazi se brdo Lepovo. Klima je spoj mediteranske i kontinentalne, duga topla ljeta i blage zime, što uz nezagađen i čist zrak ,od Lepova čini jedno od najpogodnijih mjesta za uzgoj vinove loze. Proizvođači ovdje uspiješno kombiniraju najmodernije naučne metode sa onim tradicionalnim, postižući izvanredne rezultate.
Drugi putopisi iz ovih krajeva preporučuju učestvovanje u berbi grožđa, e da bi produbili poznavanje cjelokupnog procesa proizvodnje vina, kao i degustaciju tradicionalne hrane i vina u zonama: Kavadarcim Sopot, Negotin. Dnevne ture se održavaju u ljetnim mjesecima.
Kao što možemo pretpostaviti, enoturizam u Makedoniji, kao i u ostatku svijeta, je u snažnom usponu i predstavlja važan resurs ekonomskog razvoja i održivosti za manje regije i zajednice, osim što održava i promoviše lokalnu lulturu, istoriju i običaje.
U tom kontekstu su opštine Kavadarci,Negotin, Demir Kapija i Rosoman, zajedno sa još dvoje predstavnika iz privatnog sektora, oformili “Tikwes Wine Route Foundation”. Radi se o nevladinoj organizaciji koja pokušava razviti oblike održivog turizma u regiji. Među svojim ciljevima ima i pokušaj ujedinjenja svih zainteresiranih, da bi udarili temelje promociji Tikveša kao privlačne turističke destinacije, vrednujući njene posebnosti. Jedna od inicijativa je i učešće u berbi, koja traje više dana, tradicionalno u drugoj polovini septembra i označava početak masovne berbe u čitavoj regiji. Još jedan događaj vrijedan spomena je Sajam Vina, koji okuplja kao izlagače vinarije iz cijelog regiona, firme specijalizirane u proizvodnji opreme za vinogradare te proizvođače i njihove proizvode. Posjetioci imaju priliku probati različita vina, od kojih su mnoga visoko kvalitetna i nagrađivana na različitim nacionalnim i međunarodnim konkursima.
Težak je zadatak objasniti riječima taj Svijet koji se vrti oko vina , opisujući zemlju u kojoj se proizvodi i prošlost koja se gubi u vijekovima, pokušavajući pružiti kompletnu sliku o jednom svijetu koji je često određen brojevima, kriterijima, statistikama, procentima, analizama i međunarodnim izvještajima. Sve te brojke i slova često ne uspijevaju prenijeti trud i ljubav za zemlju na kojoj vinova loza raste i daje svoje plodove. Opipljiva snaga vina se nalazi u obnovljenim emocijama, bojama, “životu” koji ga čini jedinstvenim, mirisima i mentalnim projekcijama koje nosi u sebi i koje turista često uspijeva “oživjeti” noseći bocu sa sobom kući.
Vino, u svojoj suštini, predstavlja Krv Zemlje. Malo je broj mjesta gdje su ljudi prenijeli svoje postojanje grožđu i vinu, sa namjerom stvaranja umjetničkog djela. Vjerujemo da u Mekodoniji još postoji ovaj osječaj. Ogromni napori makedonske industrije u poboljšavanju standarda kvalitete vina, proizvodnje, marketinga i razvijanja saradnje sa inostranim vinarijama, su najbolja potvrda tome u prilog. Vina kao Vranec, Žilavka, Stanušina i Temjanika su među najtraženijim u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Novi su i “različiti”, sa karakteristikom i kvalitetom koje govore o jedinstvenosti zemlje iz koje dolaze. Govore o Makedoniji.

Vjenčanje u Makedoniji: Galička svadba



Tradicionalno, ritualno vjenčanje koje oživljavava običaje iz prošlosti.

Federico Sicurella - Mladi Makedonci i Makedonke rođeni u Galičniku, drevnom selu u sjeverozapadnoj Makedoniji, imaju jednu mogućnost na koju su posebno ponosni. Oni imaju priliku vjenčati se na tradicionalni način, kako se to u prošlosti činilo u njihovom mjestu, u ritualu koji se dešava samo jednom godišnje, praćen plesom i zvucima zurli i bubnjeva.



Radi se o Galičkoj svadbi, dešavanju koje je u prošlosti trajalo pet dana, da bi vrhunac bio na Petrovdan 12. jula, što je predstavljalo period u godini kada su se parovi mogli vjenčati. Galička svadba u našim vremenima je dio “Galičkog ljeta” i sada je to dvodnevna manifestacija, koja se održava za vikend najbliži Petrovdanu.



Svake godine parovi “kandidati” za vjenčanje u Galičniku učestvuju u jednoj vrsti takmičenja iz kojeg izlazi jedan pobjednički par, koji će imati čast da vlastito vjenčanje proslavi u ovom malom maekodonskom selu.
Slavlje počinje u subotu činom vjenčanja, paradom i prvim plesovima, a nastavlja se do kasno u noć. Slijedeći dan je posvećen tradicionalnim plesovima, koji prate hipnotizirajući zvuci tambura i flauta. Vlada veliko iščekivanje za muški ples nazvan “Teškoto”. Simbolično značenje tog plesa predstavlja prevazilaženje životnih poteškoća, a sam ples je jako zahtijevan zbog ritma koji se stalno ubrzava, dok se veći dio trajanja izvodi oslanjajući se na samo jednoj nozi.



Jako sugestivan scenarij, kamena varoš i mali stepenasti trg, čine savršenu pozadinu za žene i muškarce obučene u tradicionalne nošnje; žene u crvenim, bijelim i crnim odijelima, muškarci u lanenim, pastorskim pantalonama, prslucima, trakama i šeširima koje razmijenjuju tokom plesa. Najočekivaniji trenutak je dolazak mladenaca, koji stižu glavnom ulicom, dok se ispred njih kreću djevojke, bacajući cvijeće i karamele posmatračima, da bi se odmah nakon toga priključile plesu.
Ne može se negirati da Galička svadba danas predstavlja turističku atrakciju. No, unatoč toj činjenici, za razliku od mnogih drugih dešavanja, koji su izgubili na autentičnosti, Galička svadba je uspijela sačuvati atmosferu drevnog i lijepog narodnog običaja. Ograničeni smještajni kapaciteti te izolovana pozicija sela spriječavaju masovni priliv turista, koji teško da prelazi brojku od preko dvije stotine ljudi.



Da bi stigli u Galičnik, smješten između planina Mavrova, potrebna vam je dobra auto mapa, budući da nema dovoljno putokaza. Postoji mogućnost da se stigne u organizovanom aranžmanu ali to nije baš najeftinija opcija. Naš savjet je da putujete samostalno, prenoćivši kod neke od porodica iz sela (uz malo poduzetnog duha lako je postići dogovor).
Galička svadba je živahno narodno veselje koje vrijedi doživjeti, prepustiti se bojama, ritmu i suncu makedonskog ljeta.

Manifestacije i dešavanja



U nastavku lista kulturnih i sportskih manifestacija koje se godišnje održavaju u Regiji:
Galička Svadba (organizira se povodom vjerske proslave Petrov den -Petrovdan) svake godine 12. jula;
Kulturno ljeto Reka (tradicionalna kulturna manifestacija karakteristična za dan posvećen tradicionalnoj pogači (lisnato tijesto) mjesta Reka i organizira se tokom ljetnog perioda.
Proslava mjeseca Ramazana i Kurban Bajrama na području mjesta Reka (mjesec Ramazana koji traje jedan mjesec je jedna posebnost, uz noćno bdijenje stanovništva, i sa tradicionalnom muzikom).



Skijaški memorijal mjesta Mavrovo koji se održava tokom zimske sezone na sportskim terenima Bistra.
Večer Jance – organizira se od 2007. godine predviđa proslavu na obali rijeke sa tipičnim proizvodima i tradicionalnim plesovima;
Svadbe mjesta Reka – organizirane u ljetnom periodu;
Gurgov Den – svakog 5. maja, na ovaj dan se organizira piknik u planini, uz šetnju od 2-3 sata prikuplja se šumsko voće, pjevaju se tradicionalne pjesme, pripremaju se tradicionalna jela;
Piknik u maju na travnjacima Bigor. Na posebno interesantan način slavi se praznik rada. Jedna od rijetkih proslava kada stanovništvo cijele države, na zajednički način organizira piknik;
Proslava 2. augusta Ilinden (revolucija iz 1903. godine) u mjestu Bitusce;
Takmičenje u sportskom ribolovu – Pehar Musciciara “ Radika 2007’’ – organizirano u ljetnom periodu;
Umjetnička izložba – Galicnik, tokom ljetnog perioda;
Religiozna proslava Sveta Bogorodica – 27. i 28. augusta svake godine u Leunovo;
Climbing – osvajanje vrha Golem Korab (2765 m).
izvor:putovatibalkanom


Makedonski Turci: cas sviraci, cas šamani




"U Jugoslaviji se govorilo: u Srbiji ne pleši, a u Bosni ne pjevaj, jer ceš se osramotiti. Ali u Makedoniji nit' pjevaj nit' pleši. Jer oni su u tome najbolji."
"U mjestu Strumica djeca slušaju svirku vec u majcinoj utrobi" kaže Narlje "cim se rode, žele biti muzicari."
"Trube, bubnjevi, zrikavci, posljednje zvijezde. Muzika se probija s povjetarcem kroz stabla hrastova, spušta se u nanosima s planina, ima okus ruža, aromatskog bilja i zlatoglava, obuzima ljude koji idu šumskim puteljkom. Konjanici, oznojeni, sa zadahom što smrdi na pivo i rakiju, drže zvijeri za grivu. Citave obitelji na traktorima prekrivenim cvjetnim vijencima. Ne spava se na noc Svetog Ðorda, u Makedoniji, zemlji Aleksandra Velikog.
Ako Dionizije još stanuje u Europi, skriven je ovdje. Svira u flautu zvanu zurla i u veliki doboš zvan tapan. Suludi ritam, asimetrican, šepav. Kažu da dobro ide uz nepravilnosti tla, i da je nastao iz magarcevog kasa. Nije to Grcka, nije Dunav, nije Balkan. Ali je sve to. Madarske violine prevedene u duhacke instrumente, zaražene Mediteranom i životnom energijom Slavena...."
Ovako je Paolo Rumiz prije nekoliko mjeseci opisao turske svirace u Makedoniji, koji ne micu iz svog sela zvanog Strumica, smještenog u mirnoj dolini izmedu Bugarske i Grcke.
"Zemlja blagoslovljena džamijama i manastirima, bogata paradajzom, kikirikijem, paprikama, agrumima i... orkestrima".
To su Aguševi, žive u dolini u kojoj je nastao autenticni zvuk Balkana, kojeg interpretiraju kao niko drugi. Kada je autor muzike za Kusturicine filmove pokušao da ih angažira, odbili su.



Ima li šta bolje od sira? Turizam u Makedoniji




Moj je prijatelj jednom prilikom vrlo jetko odgovorio na moja tužaljke vezane za manjak profesionalnosti i ljubaznosti konobara, recepcionista i svih ostalih koji su zaposleni u turistickom odjelu u blizini Ohridskog jezera, najveceg jezera u Makedoniji. Rekao mi je da se strategija promocije ovog podrucja zasniva na jednoj jedinoj recenici: "Gledaj jezero! Nema šanse da ovako lijepo jezero pronadeš drugdje u svijetu". To je sve.
Piše Dejan Georgievski, Skopje
Trebalo bi biti jednostavno pricati o turizmu u Makedoniji. U zemlji planina, jezera, obicno gostoprimivih i ljubaznih stanovnika, prilicno dobre hrane i vrelih ljetnih mjeseci, turizam bi trebao biti vodeci faktor ove zemlje.
Ipak, ništa ne slijedi logiku. Tranzicija kojoj se kraj ne nazire, kao i ratovi u susjednim zemljama (ali i unutar Makedonije), uvijek su uspijevali sprijeciti onaj boom koji je davno obecan, ali nikad ostvaren.
Cinjenica koja najviše obeshrabruje upravo je, kako smo vec naveli, nedostatak uvjerljive strategije za razvoj turizma u ovoj zemlji. Neokapitalisti makedonskog turizma još nisu naucili jednu od najociglednijih lekcija tržišne ekonomije: ako želiš ostvariti profit, moraš prije svega uložiti.
Naravno, Makedonija je prisutna na svim važnijim svjetskim sajmovima turizma, ali sa prilicno slabim rezultatima. Naši su štandovi obicno maleni i jedva primijetni, a reklamni slogovi idiotski i toliko dosadni da ih cak i njihovi autori ubrzo zaborave. Veliki je nedostatak informacija o Makedoniji. Dovoljno je pogledati na Internetu, mjestu na kojem svako ocekuje da pronade ovakav vid informacija. Rezultati koji proizlaze iz pretraživaca su jadni, a neke od rijetkih stranica koje postoje nepotrebne su i nude stare informacije. Druge stranice su vec stoljecima "under construction", kao što je stranica Turistickog udruženja Makedonije.
Drugi problem s kojim se susrece turisticka industrija u Makedoniji jeste cinjenica da za vecinu Makedonaca "turizam" znaci ljetne odmore, prije svega višesatno suncanje ili igranje karata na obalama vode. Nije to cudno ako uzmemo u obzir da ljetne temperature ne padaju nikada ispod 30 stupnjeva. Dakle, prvi izbor su jezera i obale obližnjih zemalja kao što su Grcka, Bugarska, Turska i Crna Gora.
A to nas, neizbježno, vraca na Ohrid.
Ohrid je, naravno, mnogo više od ogromne vodene površine.
Prije svega to je jedno od najstarijih jezera u Europi, dio rezervata prirode u kojem žive sasvim jedinstvene forme života na svijetu. Klima je umjerena, posebno ljeti, u poredenju sa drugim dijelovima zemlje. Ako ništa, na Ohridu se mnogo bolje spava nego u Skoplju.
Ali, Ohrid ima mnogo više za ponuditi. Na njegovim obalama nalazi se grad koji je ime dobio po jezeru, osnovan prije više od 24 stoljeca. Nastao je na ruševinama rimskog grada Lichnidosa. Gotovo na svakom cošku grada nalazi se po crkva velike kulturno-umjetnicke vrijednosti (a nastavljaju graditi i nove). Ovaj grad bio je sjedište barem jednog Carstva i jedne Crkve. Da ne pominjemo prvi univerzitet slavenskog svijeta, kojeg je osnovao poznatiji svetac od dvojice koji su rodeni u Ohridu, sveti Klement.
Vec 42 godine u Ohridu se održava ljetni festival "Ohridsko Leto", na kome gostuju muzicari iz citavog svijeta, posebno izvodaci klasicne muzike, ali sa nekim iznimkama. Na primjer, prošle godine stigla je u Makedoniju teksaška grupa "Tito i Tarantule".
U Ohridu se od 12. do 20. avgusta/kolovoza ne živi se samo od muzike. Tu su i mnogobrojne teatarske predstave. Program za ovu godinu još nije dovršen, ali umjetnici poput Andre Navara i Viktor Kogan vec su poceli donositi svoja pomagala u vrt katedrale Sveta Sofija, na velicanstvenu scenu za koncerte. Od prošle prošle godine teatarske predstave ne održavaju se u staroj tvrdavi koja domninira gradom, vec u nedavno restauriranom amfiteatru koji ima 5000 sjedecih mjesta, a koji je, prema mišljenju strucnjaka, jedan od najakusticnijih u svijetu.




Kulturni turizam nažalost nije narocito razvijen u Makedoniji. To je tužna konstatacija, obzirom da bi Makedonija imala mnogo toga za ponuditi. Izmedu ostaloga, tu se nalaze brojne nekropole, a proces njihovog otkrivanja stalno napreduje. Duž ceste koja povezuje Skoplje i Ohrid, preko Bitole, nailazimo na tri nekropole. Nekropolu Skupi (pored Skoplja na putu za Kosovo), potom nekropolu Stobi (oko 20 km južno od Veleša) te nekropolu Heraclea Lynkestis (u blizini Bitole). Medutim, ova mjesta arheoloških iskopina nisu još uvijek istražena, tako da posjetilac može samo prošetati oko slavnih ruševina. Ne postoji nikakav muzej, mjesta su loše obilježena, i ako je moguce reci, još gore izreklamirana. Nije moguce kupiti cak ni suvenir, što jako vole prosjecni turisti. Ti mali predmeti idealni za pokazivanje prijateljima kada dodu na veceru.
Druga mogucnost za nekoga ko se želi baviti kulturnim turizmom jeste posjeta pravnoslavnim manastirima. A oni se svi, bez iznimke, nalaze u veoma sugestivnim predjelima.
Uz manastire je moguce prenociti, što ne košta mnogo, cak ni za makedonske standarde, te je djelimicno moguce i ucestvovati u nekim momentima manastirskog života. Ako je potrebno izdvojiti jedan od njih, predložio bih manastir svetog Jovana Bigorskog, koji se nalazi u kanjonu rijeke Radike. Ikone ovog manastira ubrajaju se medu najvažnija djela rezbarije u citavom podrucju Balkana.
Festival prilicnog zanacaja, koji se održava u Skoplju vec više od dvadeset godina, jeste "Skopsko Leto". Konceptualno je slican festivalu u Ohridu, a sacinjen je od niza malih povezanih festivala, kao što je na primjer OffFest, muzicki festival sa gostima iz citavoga svijeta, festival bluza i rok muzike.
Prava dragocjenost za ljubitelje tradicionalne muzike jeste Festival muzike i tradicionalnih instrumenata "Pace Atanasovski" koji se održava prve sedmice juna/lipnja u Dolneni, selu nedaleko od Prilepa. Na njemu ucestvuju muzicari koji dolaze iz citave Makedonije koji se susrecu u prirodnom amfiteatru u blizini sela. Ako vam ni ovo nije dovoljno, možete posjetiti "Ilindenski Denovi", reviju narodnih muzickih i plesnih grupa iz Bitola. Revija se održava 2. avgusta/kolovoza, na godišnjicu narodne pobune protiv otomanskih okupatora. Okupljanje koje takoder ne treba propustiti jeste Balkan Festival narodnih plesova koji se održava u Ohridu u avgustu/kolovozu.
Medu važnijim festivalima svakako je i onaj posvecen dramaturgu po imenu Vojdan Cernodrinski, prvom koji je pisao na makedonskom jeziku. Ovaj se festival održava svake godine u Prilepu.
Tradicija, barem prividno, ljeti igra bitnu ulogu u kulturnom makedonskom životu. Vjeorojatno najpoznatiji dogadaj jeste "Galicka Svadba", koji se održava u istoimenom selu u zapadnoj Makedoniji krajem jula/srpnja. Parovi i z citave države kadnidiraju se kako bi postali par koji ce imati cast da bude vjencan tijekom ovog spektakla.
Naravno, treba biti odjeven na što je moguce tradicionalniji nacin. Izbor uvijek pada na parove sa sela, ali ponekad je to mjesto upražnjeno, jer selo Galicnik nema mnogo stanovnika. Mještani ovog sela poznati su kao vrsni graditelji , ali su sas vecinom na privremenom radu u inostranstvu.
Jedan od problema kulturnog turizma Makedonije jeste upravo njegova koncentriranost, barem u ljetnom periodu, duž obala Ohridskog jezera. A to implicira da su mnoge postojece mogucnosti djelimicno razasute na publiku koju više zanima dugotrajno kupanje i suncanje...
Ali dosta više sa kulturom. Razgovarajmo o odgovornom turizmu.
"Šta??!" najcešci je odgovor sugovornika kojeg upitamo o odgovornom turizmu. Ovdje je taj termin potpuno nepoznat, a, koliko ja zanam, niko nije ni pokušao da ga uvede u upotrebu. Ali, dragi putnice, nisu sve nade izgubljene. Nešto je slicno uvedeno u "lijepa stara vremena" socijalizma. Zvalo se "seoski turizam": ideja je bila da se domacinima placa nocenje i hrana, te da im se potom pomaže u njihovom svakodnevnom poslu. No, ovo nikad nije imalo velikog uspjeha, zato što su i sami seljani malo obradivali vlastitu zemlju i nije bilo mnogo posla. Danas bi problem mogao biti nešto drugaciji. Nezaposlenost je toliko velika da bi rada željni turista mogao trpjeti ne baš miroljubive reakcije od strane lokalne radne snage. Još veci problem predstavlja cinjenica da su sela gotovo napuštena. Najcešce tu živi pokoji par staraca koji bi mogli ipak biti zanimljivi, ako ništa onda sa antropološkog stanovišta. Ostale su zone vec urbanizirane i industrijalizirane.
To ne znaci da se i mimo Ohrida necete moci zabaviti tijekom makedonskog ljeta. Mjesto koje bismo preporucili jesu planine Bistra, gdje se nalazi i jezero, mnogo cistog zraka i gdje, ako želite, možete pomoci lokalnim pastirima da vode stado, muzu stoku i prave sir. A, kad vec govorimo o tome, nema nicega boljeg od ovih lokalnih sireva.

izvor:putovatibalkanom