Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
zjovan29 blog



NARUDNE NOŠNJE

U svim krajevima Crne Gore nošnja je u osnovi istog tipa.
Muška letnja svakidašnja nošnja sastoji se od više delova.

Osnovna odeća je košuljaod tankog belog platna,koja seže do ispod pojasa, a na grudnom delu košulja je prorezana.
Gaće su od belog platna i duge su do ispod kolena. Na njih se oblače gornje gaće - dimije od modre čoje.Dimije su vrlo široke, veču se trakom a nogavice su uske i duge do ispod kolena.
Na košulju se oblači prsluk džamadan, koji pokriva cele grudi. Džamadan ji izrađen od crvene,ređe od bele ili crne čoje, sukna ili pamuka.
Pojas dug 2 do 6 metara, rađen od vune ili pamuka.
Kapa je okruglog preseka, crvenog temenog dela dok je obod od crne svile. NA gornjem delu kape je izveden ukras sa zlatnom srmenom niti.
Na nogama su suknene gete od gležnja do ispod kolena, a na stopala se navlače vunene čarape.
Opanci su oputaši od goveđe kože.
Za hladnije vreme oblače se gornji haljeci : gunj, kaput i struka.
Gunj je od belog sukna dugih rukava a dopire do iznad kolena. Sa prednje je strane otvoren i može se zakopčavati. Kaput je izrađen od crnog vunenog sukna.
Struka je izatkana od crne vune, dua je 2 metra a široka 80 centimetra. Na krajevima ima rese a s strane ima ukras izveden žutim,crvenim, crnim i zelenim trakama. Struka se prebacuje preko oba ramena, tako da krajevi vise do zemlje.

U svečanim prilikama gornji delovi odeće su bolje i lepše izrade.
Džamadan je redovno od crvene čoje, ukrašen zlatnom žicom oko vrata, niz prsa i oko rukava.
Gunj je izrađen od bele ili svetlo zelene čoje, u pojasu znatno širi od svakidašnjeg. Jelek bez rukava, izrađen od crvene čoje i gotovo sav ukrašen svilenim i zlatnim trakama i vezom.
Toke su nakit u vidu metalnih ploča i pulija koje su se na prsnom delu postavljale na ovaj jelek.
Dušanka je takođe gornji haljetak, koji u delu rukava nije sašiven, tako da se rukavi nemoraju uvek oblačiti. Dušanka je od crvene čoje ukrašena svilom crne boje ili zlatnom žicom.
Dolama je po kroju slična gunju, samo što, kao dušanka ima otvorene rukave, šije se od tamno zelene čoje.Dolama je bogato vezena svilom ili zlatnom žicom.
Dimije su istog kroja kao svakidašnje ali mastilo plave boje ređe teget.
Oko pasa se obmotavao svilen pojas.

Svakidašnja letnja ženska odeća gotovo je ista. Košulja sa prorezom na prsnom delu, duž koga se ukrašava vezom i srmom.
Iznad košulje se oblači jaketa, leti od platna zimi od čoje. Jaketa ima rukave a seže do pasa. Povrh jakete nosi se koret, izrađen od belog sukna.
Raša je suknja tamne boje, doseže do stopala. Na glavi se nosila kapa slična muškoj, a kasnije je u upotrebu ušla marama zvana krpa ili faculet marama.
Za svečane prigode odevni predmeti su isti ili slični kao odeća za svakidašnje prilike, samo što su finije izrade od boljih materijala i bogatijeg kolorita i veza.
Oko pasa noso se kovani pojas ćemer, često filigranske izrade ili kolan sa paftama.





muška jakna


Devojke u crnogorskoj nošnji
izvor:narodnenosnje





U etnološkijem odlikama Crne Gore narodna nošnja zauzima veoma izraženo mjesto, vjerovatno znatno upečatljivije i obuhvatnije nego što je to slučaj sa drugijem narodnim nošnjama na Balkanu, pa i šire. Razlozi takvoga uvažavanja proizilaze iz njezine istorijske uloge i estetskijeh kvaliteta. U pitanju je, u stvari, širi društveno – kulturni vid odijevanja Crnogoraca tokom duge, viševjekovne borbe za slobodan opstanak, u kojoj je svečana nošnja odigrala izvanredno značajnu ulogu u tijeku dokazivanja samostalnosti i samobitnosti ovoga naroda, čak i njezin surogat – suknena nošnja – predstavlja značajan sastojak tog toka, kao još jedan dokaz odgovarajućega i uspješnoga prilagođavanja teškijem i oskudnijem, ali pregalačkijem i ponosnijem vremenima. Svečana, ili svitna crnogorska nošnja nastala je sredinom XV vijeka, kao nošnja dinastije Crnojević i njihove vlastele.* Kada je došlo do organizovanja crnogorskog Principata i Vladikata ("teokratije") i borbe za opstanak u slobodi, nasljeđe Crnojevića, navlastito njihova nošnja, postaje izražen duhovni oslonac novoga sastavljanja zajednice, samopoistovjećivanja i poistorođavanja. Jedan dio vlastele, koji se nastanio u slobodnomu podlovćenskom području, imao je svoju "crnojevićku" nošnju i njom, pored ostalog, teži da pojača svoj ugled i značaj u novijem uslovima. No, u novijem, veoma tegotnijem okolnostima, neminovno dolazi do "vojničke demokratije" i Opštecrnogorskoga zbora, te se potencira ravnopravnost. Ta jednakost bivšega kmeta i seljaka sa vlastelinom, sa izvanredno prisutnom i aktuelnom tradicijom Crnojevića, koju, pored ostalog, podstiče i crkva, kao pravni nasljednik Dinastije, dovodi do opšte težnje da se posjeduje nošnja Crnojevića.
Postojao je i drugi, veoma važan, razlog. Takva nošnja mogla je biti izvanredan dokaz suprotstavljanja turskijem propisima o oblačenju potlačenog naroda. Pored ostalog, Turska je zabranjivala da raja nosi gizdava odijela i boje koje su nosili Turci (crvena, plava, ljubičasta, zelena). Posebito su bili osjetljivi na nošenje pozlaćene odjeće od skerleta i kadife, ili nakrivljenijeh kapa, itd. "Raja" je morala nositi samo skromne haljine, crnijeh boja i bez ikakvoga isticanja. Slobodni i ponosni Crnogorci, duhovno pripremljeni za borbu do potonjega, smatrali su posebito značajnijem da i putem nošnje i oblačenja dokazuju tu svoju sudnju spremnost.
Međutijem, ekonomske prilike nijesu išle na ruku takvijem težnjama. Čak ni bivši vlastelini nemaju mogućnost da izrađuju svu svečanu nošnju. Dosta brzo javljaju se djelovi nošnje, izrađeni od sukna, kao oponašanje djelova svečane nošnje da bi poznije nastala i kompletna crnogorska suknena nošnja, nadomjestak svečane nošnje. Spajanje djelova jedne i druge nošnje, ustvari je najkarakterističniji način odijevanja Crnogoraca tokom prošlosti. Sve do novijega vremena, kada industrijalizacija i moderni oblici življenja i ponašanja neminovno potiskuju staro, Crnogorci su se, što je moguće više naprezali da u svojoj garderobi, pogotovo za udavače i mladoženje, za posebne svečanosti i zabave, imaju što više parčadi svečane crnogorske nošnje. Smatrali su da tijem značajno doprinose sopstvenomu ugledu i značaju. Brojni materijalni dokazi, arhivski izvori i narodna predanja veoma slikovito ukazuju na te oblike ispoljavanja, poštovanja, žrtvovanja itd. U vezi sa narodnom nošnjom jednog od prvorazrednijeh oblika crnogorskoga isticanja, posebitosti i značenja. Posebno su interesantni testamenti, kupoprodajni ugovori i druge isprave u kojima djelovi svečane crnogorske nošnje figuriraju kao veoma značajni predmeti.
U vrijeme teške borbe za opstanak, kada ni domaća radinost nije mogla obezbijediti potrebit materijal za sukneno odijelo, a da se ne govori o svečanoj nošnji, Crnogorci sve više koriste parčad odjeće koju su otimali od Turaka. To je bilo utoliko prihvatljivije jer je moglo biti, i još jedan, dokaz njihovoga junaštva, kao i protivljenje turskijem propisima o odijevanju raje. Kada su imućniji glavari, pa i mitropoliti, počeli da nose djelove te odjeće, oblačenje turskijeh haljetaka uzima veliki zamah, što uveliko objašnjava utiske brojnijeh putopisaca o odijevanju Crnogoraca "na turski način". No, u svojijem škrinjama, kao velje dragocjenosti, Crnogorci su čuvali pojedine djelove svoje nacionalne, tako značajne, svečane nošnje. Tek u vrijeme Petra I i Petra II, kada se ekonomske prilike značajnije poboljšavaju, postepeno se izbacuju turska parčad odjeće, i ponovo prave i kombinuju djelovi svečane i suknene crnogorske nošnje, a na svečanostima, zborovima, svadbama, sahranama, posijelima itd. preovlađuju djelovi svečane nošnje.
Međutijem, posjedovanje svečane nošnje, kako za domaćina kuće, tako i za članove njegove famelje, bila je u oštrom raskoraku sa stvarnijem mogućnostima. Cijene pojedinijeh haljetaka bile su veće od značajnijega dijela imanja koje su posjedovali. Ti raskoraci bili su toliko izraženi da knjaz, kasnije kralj, Nikola pokušava, u nekoliko navrata, da zabrani upotrebu te nošnje, ali u tome samo djelimično uspijeva. To je još jedan od kurioziteta ove teme, koji nije poznat u praksi samostalnijeh država, poglavito ako se ima u vidu njezina veoma znacajna istorijska uloga. Tek kada su moderna tehnologija i racionalizovano mnijenje uzeli maha u Crnoj Gori, uloga i značaj crnogorske svečane nošnje se svodi u ramove folklora i estetskog doživljaja. Njezina istorijska uloga, kao jednog od činilaca mobilizacije u borbi za slobodu, nastavljanje nasljedstva Crnojevića, istosti i istorodnosti, svedena je danas, uglavnom, na nivo muzejskijeh vrijednosti i folklornoga ispoljavanja.
* Po mnijenju dr Radoslava Rotkovića "Crnogorsku narodnu nošnju donijeli su naši pomorci sa Krita (kao i oro, od grčkog xoros). Radi toga je Đurađ Crnojević 1496. došao u Veneciju odijeven svečano ‘a la greca’. Ali to ne znači ni da smo Rimljani, ni Grci"

Mr Zorica Mrvaljević

























izvor:narodnenosnje

KULTURNO UMJETNIČKI CENTAR
"Stefan M. Ljubiša" Budva



Kulturno umjetnicki centar "STEFAN M. LJUBISA" osnovan je 2003, kao nevladina organizacija koja se bavi ocuvanjem, ali i prezentacijom tradicionalnih pjesama i igara, narodne nošnje i običaja sa ovih prostora.


Centar okuplja preko 120 članova, koji su podijeljeni u:

-Folklorni ansambl, koji okuplja članove uzrasta od 5 do 45 godina.
Folklorni ansambl podijeljen je u PRVI, DJECJI I OMLADINSKI ansambl.
-Budvanske mažoretke, koje okupljaju 40 članica, uzrasta od 4 do 25 godina.




Prvi ansambl narodnih igara je od osnivanja imao preko 600 nastupa, kako za goste hotelskih objekata i agencija, tako i nekoliko desetina humanitarnih koncerata i nastupa na lokalnim manifestacijama.




U ovom periodu realizovana su do sada 5 međunarodnih festivala folklora, 4 festivala mažoretki i jedno državno prvenstvo u mažoret plesu.
Prvi ansambl je do sada gostovao na razlicitim festivalima u inostranstvu u Ukrajini, Bugarskoj, Grckoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Bosni i Hercegovini i to po nekoliko puta.
Budvanske mazoretke su nezaobilazne ucesnice svih manifestacija i protokolarnih obaveza u Budvi, ali i u ostalim gradovima Crne Gore i prostorima bivse Jugoslavije.



KUC "STEFAN M. LJUBISA" jos uvijek, na žalost nema svoje prostorije, pa je rad utoliko otežan. No, svojim naporima uspjeli smo obezbijediti zavidan fond narodne nošnje, kako bi se mogao izvoditi program.
Uz sve ove činjenice, ne smijemo zaboraviti da izuzetnu zahvalnost dugujemo HTG Montenegrostars, koja je od pocetka vjerovala u naš rad i podržavala nas svih ovih godina, kao i HTP Budvanska rivijera koja je angazovanjem našeg folklornog ansambla doprinijela da se za naš rad čuje, a mi smo to povjerenje nadamo se uspjesno, opravdali.
Takođe, dugujemo zahvalnost Skupštini opstine Budva, kao i Turističkoj organizaciji Budva, na podršci koju su nam pruzili u realizaciji Festivala folklora i Festivala mazoretki i duvačkih orkestara u proteklih 5 godina.
izvor:butua


Prof. dr
Šerbo Rastoder
dr
Živko M. Andrijašević


CRKVE U CRNOJ GORI - su u kontinuitetu podizane od ranog srednjeg vijeka. Inicijativu za crkveno graditeljstvo davali su uglavnom vladari. Vladavina crnogorskih dinastija (Vojislavljevića, Balšica, Crnojevića i posebno Petrovića), kao i upravljanje Zetom (Crnom Gorom) od strane srpske dinastije Nemanjića (1183-1360), odlikovala se, pored ostalog, i podizanjem velikog broja crkava.

Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja. U Crnoj Gori je od početka IX do kraja XI vijeka otpočelo jedno novo istorijsko-umjetničko razdoblje u crkvenom graditeljstvu, tzv. preromanika. Predromaničke crkve bile su najčešće malih dimenzija, građene uglavnom od grubo tesanog kamena. Imale su raznolike osnove, koje se tipološki mogu svrstati u dvije grupe - crkve sa centralnom i one sa bazikalnom, tj. podružnom osnovom.

Prva centralna građevina za koju se doznalo iz pisanih istorijskih izvora jeste stara crkva Sv. Tripuna u Kotoru, završena 13. januara 809. godine. Ostaci te stare crkve nedavno su pronađeni pored sadašnje katedrale. Izvjesne tipološke srodnosti sa prvobitnom crkvom Sv. Tripuna ima i crkva Sv. Tome u Prčanju. Najvjerovatnije je iz istog perioda crkva Sv. Jovana u Zatonu, kod Bijelog Polja.

Druga grupa crkava, sa podružnom (longitudalnom) osnovom, javlja se češće nego crkve centralnog plana. Tu spadaju jednobrodne crkve s polukružnom ili kvadratnom apsidom. Tom tipu pripadaju crkve Sv. Tome u Kutima kod Herceg Novog, Sv. Ilije u Dobroti, tzv. Crkva "C" na Ratcu i Sv. Đorđe u Podgorici. Nastanak ovih spomenika se, uglavnom, vezuje za XI vijek. Istoj grupi se mogu pribrojiti još neki arheološki, nedovoljno ispitani, spomenici, kao: Sv. Marija u Budvi iz 840. godine; Sv. Petar u Bijeloj; mala crkva u Ulcinju, pronađena ispod ostataka katedralne crkve, a, vjerovatno, i stariji sloj Rize Bogorodice u Bijeloj, i još neki nedovoljno istraženi objekti.

Daleko prostraniju i razvijeniju osnovu od ovih crkava imaju trobrodne bazilike koje se na našem prostoru susreću od ranohrišćanskog perioda, ali nešto drugačije prostorne organizacije. Preromaničke bazilike se, uglavnom, vezuju za pojavu i aktivnost benediktinskog reda u ovim krajevima, počev od IX vijeka. Procjenjuje se da je tom monaškom redu pripadala crkva Sv. Petra u Šuranju kod Kotora, osnovana oko 840. godine. Slično rješenje je imala katedralna crkva Sv. Teodora u Baru, sačuvana samo u temeljima, kao i benediktinska opatija Sv. Mihaila na Prevlaci. Izvjesna rješenja su bila preuzeta iz bazilika ranovizantijske epohe, što se može primijetiti na bazilici u Martinićima.

Najraniji spomenik zrele romanike u Crnoj Gori je katedralna crkva Sv. Tripuna u Kotoru, osvećena 1166. godine. Nastala je pod uticajem apulijske arhitekture, s jedne, i vizantijske tradicije, s druge strane. Takav spoj ce ostaviti vidne tragove u graditeljstvu Primorja i širokog pojasa njegovog zaleđa, prostorno do Dečana, a vremenski do sredine XIV vijeka, pa i duže. U tom pogledu izdvajaju se kotorske crkve Sv. Luke, Sv. Ane, Sv. Marije Koleđate i Sv. Pavla. Slične njima bile su prvobitna crkva Đurđevih stupova kod Berana i Sv. Petra u Bijelom Polju.

Graditeljstvo raške škole, čijem nastanku su značajan doprinos dali primorski majstori, prisutno je u Crnoj Gori na jednom od najmonumentalnijih spomenika na njenoj teritoriji - manastiru Morači, kao i na još nekoliko crkava s pojedinačnim karakteristikama te stilske grupe. Neki odjeci raških arhitektonskih oblika dospjeli su i do Zetskog primorja. Takav slučaj je sa crkvom Sv. Petra u Bogdašićima, crkvom Sv. Nikole u manastiru Praskvica i Sv. Luke u Smokovcu iznad Risna, kao i sa crkvom Sv. Srđi Vakhu u Podima.

Prve građevine koje, u manjoj ili većoj mjeri, nose gotička obilježja, predstavljaju crkve Sv. Katarine u Baru, Sv. Franje u Kotoru i Sv. Marije u Svaču. Za vrijeme vladavine Balšića bila je veoma razvijena sakralna arhitektura, prije svega na ostrvima Skadarskog jezera. Bio je to produžetak dukljansko-zetske tradicije u neimarstvu koji sublimišu više stilova. Na trikonhosnoj osnovi, koja osim u periodu VI i VII vijeka nije bila značajnije prisutna u crnogorskom graditeljstvu, podignuto je u vrijeme Balšića nekoliko crkava koje se ne mogu tipološki svrstati ni u jedan dotadašnji graditeljski stil, već predstavljaju originalan spoj istočnih i zapadnih stilova. One su i po položaju kubeta, i po obliku lukova, prozora i zvonika, kao i unutrašnjim rješenjima, jedinstvena graditeljska pojava. Najstariji od spomenika arhitekture iz doba Balšića je Bogorodična crkva na ostrvu Starčeva gorica. Crkva je vjerovatno podignuta krajem sedamdesetih godina 14. vijeka. To je jednobrodna crkva s kubetom i tri apside, nevelikih dimenzija (3,5x6,5 m). Krajem 14. vijeka podignuta je i crkva Sv. Đorđa na ostrvu Beški.


Crkva sv. Đorđa na Gorici
(Skadarsko jezero)

Crkvu je najvjerovatnije podigao Durađ II Stracimirovic Balšić, koji je na čelo Zete došao 1385. godine. Neposredno poslije crkve Sv. Dorđa na Beški, podignuta je Bogorodična crkva na ostrvu Moračniku. Ktitor ove crkve bio je vjerovatno Balša III, tako da se može tvrditi da je podignuta prvih godina XV vijeka. Balša III je bio ktitor i manastirske crkve Sv. Nikole u Paštrovićima (Praskvica), koja je stilski bila potpuno različita od 1385. godine. Neposredno poslije crkve Sv. Dorđa na Beški, podignuta je Bogorodična crkva na ostrvu Moračniku. Ktitor ove crkve bio je vjerovatno Balša III, tako da se može tvrditi da je podignuta prvih godina XV vijeka. Balša III je bio ktitor i manastirske crkve Sv. Nikole u Paštrovićima (Praskvica), koja je stilski bila potpuno različita od crkava koje su Balšići podigli na Skadarskom jezeru. Crkva Sv. Nikole, završena 1413. godine, bila je tipična građevina podignuta u raškom stilu.
Dinastija Crnojević nije imala mogućnosti ni prilike da, poput njihovih prethodnika Balšića, od početka vladavine usmjeri posebnu pažnju na izgradnju svojih mauzoleja - grobnih crkava i zadužbina. Pošlo je to za rukom tek Ivanu, čijom zaslugom je renesansa dospjela u crnogorsku prijestonicu prilično rano. Manastir Kom, s malom сгкvom Uspenja Bogorodice, bio je, do Ivana, glavna zadužbina i grobna crkva Crnojevića. Njena jednostavnost u izgledu i skromnost u obradi nadgrobnih ploča Stefana Cmojevića i njegove žene Mare, Ivanove majke, svjedoče o prilikama u kojima je živjela ta ugledna dinastija. Crnojevići su, pored ostalog, podigli ove crkve: Sv. Stefan u Herceg Novom, Sv. Đorđe u Žabljaku, Sv. Nikola u Obodu, Rođenje Bogorodice na Cetinju, crkve u Sokogradu kod Štitara, u Đurđevcu iznad Boke Kotorske.

U Crnoj Gori je nastao i jedan zanimljiv arhitektonski varijetet na dosta uzanom području oko Barа, posebno u Spiču, oko današnjeg Sutomora. Radi se o malim seoskim crkvama koje su bile pokrivene kamenim pločama i najčešće su imale po dva oltara - za pravoslavne i katoličke vjernike. Od građevina tog tipa najbolje su sačuvane crkve: Sv. Petke, Sv. Tekle i Sv. Roka kod Sutomora, Sv. Dimitrija u tvrđavi Nehaj, zatim crkva u mletačkom bastionu Gavansole u Starom Baru, Sv. Nikole u Veljim Mikulićima, i još nekoliko objekata različitog stepena očuvanosti. Osobene po svojoj strukturi, dvooltarske crkve su specifična pojava u crnogorskoj duhovnoj tradiciji koja govori o visokom stepenu vjerske tolerancije i stabilnim interkonfesionalnim odnosima.

Najveći graditeljski poduhvati u XVI vijeku, tzv. turskog ili postvizantijskog perioda odvijaju se u sjevernoj Crnoj Gori. Tako se iznova, ili na starim crkvinama, podižu mnogi manastiri i još neki manji sakralni objekti. Ta svojevrsna obnova je zahvatila i zapadne krajeve današnje Crne Gore, gdje se podižu nove crkvene građevine poput Sv. Arhanđela Mihaila i Sv. Save u Velimlju, Sv. Spasa u Dragovoljićima, Sv. Petra i Pavla u Nikšiću, Sv. Nikole u Drenovštici i još neke crkve. Podizanje novih crkava bilo je izraženo i u periodu slavne dinastije Petrovića. Ova pojava je naročito bila manifestovana u drugoj polovni XIX i početkom XX vijeka. Za vrijeme vladavine crnogorskog suverena, Nikole I Petrovica, podignute su 163 crkve u svim krajevima Crne Gore. Graditeljska i stilska obilježja ovih spomenika su veoma različita, od monumentalnih crkava, izgrađenih po ugledu na velike ruske sabore, do brojnih seoskih crkava, često građenih po ugledu na starije sakralne objekte. Svojom monumentalnošću izdvaja se crkva Sv. Vasilija Ostroškog, koja se nalazi u Nikšiću, na omanjoj Petrovoj glavici. Crkva je podignuta kao spomen poginulim Crnogorcima i Hercegovcima u oslobodilačkim ratovima 1875-1878. godine. Prema zvaničnoj statistici, u vrijeme vladavine knjaza Nikole, od 1860. do 1910. godine, podignute su u Crnoj Gori 163 сrкve, a 112 crkava je obnovljeno.

izvor:montenegrina


Obzirom da je versko nasleđe u Crnoj Gori jako veliko ono izikuje veliku pažnju pa tako u ovom putovanju Balkanom samo ovoliko s nadom da će ovaj tekst zainteresirati mnoge da se sami uvere u bogatu versku tradiciju Crne Gore.


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 4  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

gabcsi74 (40)
#2, 14.10.2010 - 23:13
RRAAKK (50)
Kako nam je lijepa narodna nošnja- najljepša
#1, 08.10.2010 - 23:51
da je lepa slažem se i ja ali dali je nalepša ???
09.10.2010 - 01:46