Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
zjovan29 blog

NARODNE NOŠNJE BOSNE I HECEGOVINE

Nošnje Bosanske krajine


Pripadaju tipu dinarskih nošnji koje se prostiru od zapadne Bosne do oblasti Imljana, Banjalučke vrhovine i Travnika na istoku, od padina Grmeča, preko Potkozarja do Prnjavora na severu, odnosno do Grahova, Glamoča, Kupresa i Bugojna na jugu. Ipak pojedine nošnje ove grupe se svrstavaju u grupu srednjobosanskih i posavskih nošnji. U ovako rasprostranjenoj oblasti pojavljuje se veliki broj varijanti srpskih nošnji sa bitnim razlikama u kroju odevnih predmeta, u ornamentici ili pak u načinu nošenja pojedinih delova.
Glavne odlike dinarskog tipa u ženskoj nošnji su: duga lanena košulja, vunena pregača i pojas, zatim različiti zubuni tj. Kraći i duži haljeci, u šta spada i vunena haljina često nazivana modrina ili raša, vunene čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa belom maramom nazivana bošča.

Mušku dinarsku nošnju karakteriše kraća lanena košulja, gaće sa uskim nogavicama ili čakšire, zatim sukneni zubun, čohana ječerma, tkanica, čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa ili bez resa.
S obzirom da je lanena košulja osnovni odevni predmet dinarske muške i ženske nošnje, potrebno je o njoj nešto više progovoriti. Po pravilu, košulja se oblačila na samo telo i leti i zimi. Preko nje se vezuje ili opasuje pojas - tkanica, a zimi se na nju oblači zubun i haljina, odnosno ječerma kod muškaraca.
Uglavnom se radi o ravnom komadu platna koji je savijen po dužini te nema šavova na ramenima ali ima otvor za glavu. Rukavi su ravni, te da bi se dobila potrebna širina za kretanje, između stana i rukava se ušiva manja kocka.
Ženska košulja je sa obe strane proširena jednim klinom i dugačka je do pola listova. Muška košulja je kraća, dužine do kukova, obično se upasuje u gaće ili čakšire i nema klinove sa strane.
Za obe košulje je karakterističan vezeni ukras na otvoro za glavu, obično vezen vunom u 4 boje, mada postoji i vez belim koncem naročito kod muških košulja. Ponegde se pojedini delovi veza izradjuju posebno, pa se potom prišivaju na košulju, a u narodu su poznati pod nazivom ošve.
Crvena kapa je takođe zajednički elemenat ženske i muške nošnje. Devojačke i nevestinske kape su obavezno ukrašene novčićima, dok udate žene preko kape prebacuju belu maramu bošču vezenu raznobojnom vunom.
Muškarci ponekad preko kape nose omotan crveni vuneni šal, dok oni koji ne nose šal imaju kapu ukrašenu crnim vezom.
Za ostale delove dinarske nošnje se koristi ovčija vuna vlastite proizvodnje koju su žene prale, grebale, češljale, prele pa od takvih niti tkale sukno koje se ostavlja sirovo ili boji u modru, crnu ilicrvenu boju.
Opanci su izrađivani od sirove, neprerađene kože.

Dinarska nošnja u Bosanskoj krajini nije potpuna bez nakita koji je veoma bogat, a usredsređuje se na glavu, kosu i prsa.
Nakit je od srebra ili srebrbih legura, dok je retko kad od drugih metala.
Kod muškaraca se ističu toke koje se pričvršćuju na prsluk ili ječermu i deo su svečane nošnje.
Ženski nakit je bogatiji i čine ga igle, upletnjaci, naušnice, narukvice, prstenje i pafte.Posebnu ulogu u ženskom nakitu ima ogrlica sa kovanim novcem koja se zove đerdan. Međutim on je izgubivši prvobitnu ulogu i funkciju uokviravanja lica, postao dugačko platno, sa nizom prišivenih srebrnjaka koje devojka spremna za udaju dobija u miraz od svojih roditelja.
















naredne nošnje Hercegovine

Po osnovnim karakteristikama, seoska nošnja srpskog stanovništva u Istočnoj Hercegovini pripada nošnjama dinarskog kulturnog kruga, koje čuvaju elemente najstarijih kultura. To su izrazito stočarske nošnje od vune, prevashodno izrađene u domaćoj radinosti.
U Istočnoj Hercegovini bile su u upotrebi dve varijante dinarskih nošnji. To su brdska i umska nošnja.

Brdska nošnja bila je raširena u istočnom delu tog prostora i obuhvata oblasti Zubce, Šumu, Površ, manji deo Popovog polja, Bilećke Rudine, pa preko Nevesinjskog polja i Podveleža, sve do Borča i Foče.

Umska nošnja bila je raširena u zapadnom delu, u nekadašnjim srezovima: Mostarskom, Stolačkom, Konjičkom, Ljubuškom i Ljubinjskom.
Razlike među tom nošnjom postojale su uglavnom u ženskoj nošnji, dok je muška bila gotovo ista, sve do Nevesinjskog ustanka 1875.godine. Tada se u brdskoj nošnji javljaju uticaji crnogorske muške nošnje.

Brdska ženska starija nošnja karakteriše se bogatim vezom na lanenim i konopljanim delovima odeće, košuljama i detaljima za oglavlje - prevezačama, povezačama.
Udate žene oblačile su preko košulje sukneni zubun - dugu ili kraću ćurdiju, zavisno od materijalnog stanja, a zimi haljinu od mrkog sukna - mrčinu.
Zapasivale su se širokom pregačom oprežinom, sa klečanim šarama.
Devojke su oblačile bele suknene ćurdije i haljine bjelače. Devojačka i nevestinska pregača - lizdek isticala se zlatovezom i raskošnim dugim resama.
Obuća od vune:čarape, priglavci, terluci, nazuvci bogato su ukrašavani raznobojnim ornamentima, tehnikama pletenja i veza.Zajedno sa oputnim opancima činii su obuću veoma dobro prilagođenu hodanju po krševitom hercegovačkom polju.
Posebnost u nošnji činio je nakit, rad starih već zaboravljenih majstora: nevestinska kapo ovrljina, kožni pojas, toke koje su krasile đečerme i ćurdije na grudima.

Muška starija brdska nošnja takođe se odlikovala bogatim vezom na košuljama konavačama.
Gornji i donji delovi odeće žemadan,mali i veliki gunj za zimu, krojeni od mrkog sukna, a gaće i tozluci od belog sukna finije izrade. Samo su imućnij nosili dolame od čohe i džemadane sa tokama, kao i kožne pojaseve silaje.
Posle Nevesinjskog ustanka iz crnogorske nošnje preuzeti su mnogi delovi odeće. Umsku nošnju u Istočnoj Hercegovini karakterisala je prirodna belina vune, koja se održala gotovo dokle je nošnja bila u upotrebi. Ovu nošnju činili su: duga haljina bjelača, bele gaće od tankog prediva, za zimske dane beli ogrtač gunj.
Preko bjelače nošena je mrka kratka ćurdica, a zapasivala se uzana duga pregača tamnih boja, zvanom opregalj.

Po gradovima i varošicama, ojačan srpski građanski sloj, posebno iz trgovačkih i drugih viđenih porodica, tokom poslednjih decenija turske vladavine nosio je odeću izrađenu od materijala uvezenih iz Carigrada, Skadra, Venecije, ali i domaće proizvodnje. Muškarci su na glavi nosili fesove, a na telu fermene, dolame, džemadane, toke, ćurkove, čakšire, šalvare, a na nogama cipele plitke ili duboke.
Udate žene su na glavi nosile fesove ravnog temena, uokvirene pletenicama a devojke - male fesiće pokićene cvećem. U modu kasnije ulazi crnogorska kapa zavrata. Do tela je nošena pamučna ili svilena košulja, zatim jelek, vezena kratka dolama, libade sa maramom na grudima, a poslednjih decenija devetnaestg veka počele su se nositi razne bluze sa čipkom i porubima.
Nošnju je dopunjavao veoma dekorativan i skupocen nakit.

Već polovinom devetnaesto veka u nošnj se, posebno kod mlađih osoba sve više ispoljava uticaj srednje i zapadne Evrop
e i nošnja se postepeno napušta.















Narodna Nošnja i Običaji

Narodna nošnja stanovništva kanjskog kraja je dugo vremena bila pod Srbijanskim, Bosanskim i Albanskim uticajem. Nekad je bilo vidnih razlika u odjevanju Bošnjačkog odnosno Srpsko-Crnogorskog stanovništva ali i gradskog i seoskog. Do skora su i pravoslavci nosili fes i ćulaf kao i muslimani, kratko se šišali i ostavljali “perčin” oko kojeg se obavijao dugački crveni ili crni šal (čalma).

Bošnjačka muška nošnja:

Kao kapa korišten je ćulaf od valjane bijele vune, polujajastog oblika a rjeđe fes od crvene čohe. Košulja je bila širokih rukava od konoplje ili pamučna. Miltan (gornji dio odjeće) sa rukavima se oblačio preko košulje a preko toga fermen (prsluk) koji je bio bez rukava ukrašen gajtanima. Nosili su ga uglavnom bogatiji ljudi. Čakšire su bile od bijelog sukna ili ofarbane tamnom bojom. Čarape su bile vunene a opanci od prijesne kože. Kabanice su zamjenjivale zimski kaput. Ova nošnja se zadržala do II svjetskog rata. Nakon toga se sve više nosila francuzica (beretka) i kačket. Nakon rata koristili su se i dijelovi vojničke odjeće ali i industrijska konfekcija.

Bošnjačka ženska nošnja:

Pravljena je od vune, konoplje, lana i pamuka. Ispod feredže crne ili svijetle boje su se nosile haljeci istočnjačke nošnje izrađene od basme ili svile. Takođe su se nosili miltani, te dimije od basme. Starije žene su nosile dugačke košulje tkane od konoplje i lana. Oko vrata su nošeni višestruki đerdani a oko glave tepeluci sa dukatima. Oko glave se nosila šamija ukrašena šljokicama, koje su pokrivale kosu. Na rukama je nošeno prstenje i belenzuci. Nosile su se i šalvare, jelek i džečerma. Svilene šamije su se nosile u posebnim prilikama, kao što su svadbe, Bajram, itd. Poslije II svjetskog rata je zakonom zabranjena nošnja zara i feredže. Te akcije su bile grube i vrijeđale su dostojanstvo žena i ponižavale ih. Djevojačke bošnjačka nošnja je bila svjetlijih boja i sa vise nakita nego nošnja starijih. Nošene su bluze i dimije a jelek je bio ukrašen i od basme (pamučnog platna) ili svile. Djevojke su pravile razdjeljak i pletenice i obavijali ih oko glave ili puštale niz prsa, dok su žene svoje nosile niz leđa i imale su “zulufe”. Nevjeste su nosile kitnjastu odjeću svijetlijih boja kojima se obilježavao status udate žene. I žene i djevojke su se češljale van pogleda muškaraca.

Muška nošnja Pravoslavaca:

Bila je slična bošnjačkoj s tim da se napuštanjem ćulafa i fesa više nosila šajkača od sivog sukna ili crnogorska kapa od crnog platna sa gornjim dijelom od crvene čohe. Nosio se i pojas preko duge košulje od konopplje ili lana. Džamadan je bio išaran gajtanima kod imućnijih ljudi, ali je kasnije zamjenjen kratkim kaputom od sukna. Čakšire i pleteni prsluk sa rukavima ili bez njih (fanjela) je takođe nošen. Ljeti su se, po ugledu na srbijansku nošnju, nosile i gaće od konoplje bez čakšira. Kabanica je bila od kostrijeti (kozja vuna). Obuća se pravila od prijesne kože.

Ženska nošnja pravoslavaca:

Bila je slična nošnji u crnogorsko-hercegovačkim brdima i jugozapadnoj Srbiji. Žene su nosile haljetke od vune ili pamuka. Iznad duge košulje su se nosili jeleci koje su potiskivali bluze od basme, te suknje od vunene pređe (zvane “raše” i “kotule”). Oko glave su nošene tamne krpe a kod nevjesta i djevojaka su bile sarene. U danima žalosti nosila se crna marama. Od nakita su se nosili đerdani od đinđuva i novčići.

Običaji:

Rođenje muškog djeteta je bila velika radost za cijelu porodicu, što se izražavalo pucanjem iz vatrenog oružja. Na babine se dolazilo sa darovima, a porodiljina majka je donoslia kolijevku i poklone za dijete i darove za kćerku. Kod muslimana je ime davao hodža ili jedan ugledni član bratstva ili sela. Pravoslavci su krstili djecu a to je radio pop ili neko stariji. Tada su pravljene gozbe i dijelili se darovi. Tada se uspostavljalo i kumstvo, a kod Bošnajaka šišano kumstvo. Ponuda za kumstvo se po pravilu nije odbijala a prihvatana je kao izuzetna čast. Prvo šišanje, prvi zub, prva riječ su obilježavani najčešće kupovinom odjevnog predmeta. Sunećenjem su muslimani obilježavali stupanje dječaka u momačko doba, te učešće u javnim skupovima.

Svadbeni običaji osim ritualnog bojenja (knivenja) kod muslimana i pravoslavaca su uglavnom slični. Bošnjaci su vjenčavani kod imama ili matičara, a Crnogorci kod sveštenika. Prošenje djevojke, ugovaranje “krađe”, sastav i broj svatova (djever, stari svat, jenđa, barjaktar, čauš, komordžija), izlazak mlade, odvođenje djevojke oko ognjišta, i drugi elementi su takođe isti. Brak se sklapao veoma rano, a ženidba je smatrana sretnim činom. Vodilo se računa da mlada bude od dobrih ljudi, dobrog roda, zdrava i razvijena a pazilo se na ugled mladine porodice. Bilo je i ugovorenih brakova ali se vremenom to izgubilo. Ranije je postojala funkcija provodadžije kojem je uloga bila da posreduje i predstavlja djevojku/mladića. Zatim bi se roditelji raspitivali o porodici i stavili to na znanje djevojčinom ocu tražeći saglasnost. Djevojčin otac se, takođe, raspituje za porodicu mladoženje i mladoženju, ili se sastanu na razgovor. Onda bi otac ili stariji brat sa rođakom išli u prosidbu. Miraz se uz djevojku kod Bošnjaka uzimao u krajnjoj nuždi, a kod Srba i Crnogoraca je bila uobičajena sprema koja se sastojala od odjevnih predmeta, posteljine i od drugih materiajlnih dobara. Kod naroda je vladalo uvjerenje da od “ miraza nema sreće”. U djevojčinoj kući se svatovi dočekuju svečano i sa dobrodošlicom. Djevojku izvode djeverovi posipajući je novčićima i bombonama. Kod Bošnjaka se zdravica praktikuje tek odnedavno, a svadbe se prave obično petkom. Praktikovane su i pošalice tokom svadbe, tako da je bio običaj vezivanja zetova koje su tašte otkupljivale kolačima. Nekada je bilo praktikovano takmičenje konjanika i trke. Pobjedniku bi pripala košulja ili marama. Ako je nevjesta sa svatovima dovedena, u prviče idu mladoženjini roditelji, uz saglasnost djevojčinih roditelja. Bilo je slučajeva da djevojčini roditelji u slučaju “krađe” jedno vrijeme “ljutuju” ako se djevojka udala mimo volje roditelja. Prvičani se međusobno daruju, a u prvičane idu često zetovi i najbliži srodnici.

Smrt je prihvatana kao neminovnost i sudbina. Na sahrane (dženaze) se okupljala sva rodbina. Kod pravoslavaca je praktikovano lelekanje, narikanje i prolazak pored odra udarajući se od prsa čime se iskazuje bol za gubitkom. Kod muslimana je plač smatran grijehom i na dženaze nisu isle žene. Žalost se kod pravoslavaca izražavala tamnom odjećom, ograničenim učešćem na javnim skupovima i nošenjem brade, vezivanjem crnog čvora na reveru. Kod muslimana se suzdržavalo od veselja i skupova na neko vrijeme dok su žene nosile šamije 40 dana. Kod Bošnjaka je običaj da se obilaze i uređuju mezarja za Bajram.

Krsna slava je kod pravoslavaca vezana za pojedine svece. Ispred kuće slavljenika se dočekuju gosti, čestita se slava, pale svijeće i čita molitva. Muslimani imaju samo dva Bajrama (ramazanski i kurbanski) Poslije jednomjesečnog ramazanskog posta od zore do sumraka muslimani se uzdržavaju hrane, vode, ogovaranja, zadovoljstava, ružnih djela i navika dolazi Bajram koji traje tri dana. Ujutro se klanja Bajram namaz u džamijama poslije kojeg se ide kući na gozbu. Međusobno se posjećuju rođaci i komšije. Kurban bajram dolazi 70 dana iza ramazanskog i tada se prinosi žrtva u vidu ovna ili govečeta (zavisno od broja učesnika u kurbanu). Meso se dijeli rodbini, prijateljima i sirotinji.



Turizam


Putniče namjerniče, dragi prijatelju,
U srcu Balkana, a na prostoru sjevera i istoka Bosne i Hercegovine smjestila se Republika Srpska.
Iako teritorijalno nevelikoj, Republici Srpskoj pripadaju bogati, ali razuđeni prirodni resursi. Oni predstavljaju njenu osobenost i veliku prednost budući da se klimatske zone protežu od mediteranske na jugu Hercegovine, do umjereno-kontinentalne koja preovlađuje sjevernim dijelovima.
Priroda, veliki neimar, zaista je bogato nagradila svakom ljepotom njene stanovnike koji su umjeli da vole i poštuju svoju zemlju kao nešto najsvetije. Izdvojimo li te dragulje iz prirodnog bogatstva Republike Srpske, to bi svakakako bile njene alpske planine, Zelengora, Treskavica, Jahorina, Romanija, potom Grmeč, Kozara, Ozren i mnoge druge, sa ogromnim šumskim i lovnim bogatstvom.

Višegrad



U njenim podnožjima prostrle su se pitome i plodne ravnice žitne Posavine i Semberije, Lijevče polja i lagano zatalasanih Potkozarja i Podgrmeča kao i predjeli hercegovačkog krasa prošaranog plodnim kraškim poljima.
Vodotoci moćnih rijeka Une, Sane, Vrbasa, Ukrine, Drine i Tare zasigurno najbistrijih rijeka na čitavom Blakanu, bogati su svakovrsnom ribom.
Istorija je na ovim prostorima još od rimskog doba, slovenskog naseljavanja pa sve do graditeljskog, ali na žalost i rušilačkog 20. vijeka ostavila brojne kulturno-istorijske spomenike i tragove bogatog duhovnog naslijeđa naroda koji je živio i opstao na ovoj sastavnici i raskrsnici kultura i civilizacija, što je Balkan kao kolijevka Evrope oduvijek bio.


Jahorina


Putniče namjerniče, kada dođeš u Republiku Srpsku ne dozvoli da te putevi odvedu od planina. Zapamti, one su srce ove zemlje. Jedna ovdašnja narodna pjesma kazuje: “Šume, šume, velika vam hvala!”
I zaista: Zahvaljivalo se šumi i planini jer se u njih vijekovima čovjek ovih krajeva sklanjao od neprijatelja, a u današnjem vremenu njima se ponosi zbog njihove raskošne ljepote, u svijetu poznate.
Ko to još nije čuo za zimsku ljepoticu Jahorinu na kojoj su se 1984. godine održala olimpijska takmičenja na nezaboravnoj 14. zimskoj olimpijadi.


Doboj


Da li si i ti, putniče namjerniče, poželio da odsjedneš u raskošnom hotelu “Bistrica”, smještenom na samom vrhu Jahorine pa da se u zimskom (i ljetnjem) planinskom ambijentu, okupaš u njenom bazenu.
U srcu Krajine prostrla se planina Kozara. Oivičena je modrom rijekom Unom, biserom Krajine, vodom Sanom, prostranom Savom i brzim Vrbasom.
Kozara je pitoma planina, bogata svakovrsnom lovnom divljači: srnom, divljom svinjom, lisicom, zecom, potom fazanom, divljom patkom, jarebicom, što sve čini lovni rezervat rijedak u ovome dijelu Blakana.
Na vrhu planine podignut je raskošni memorijalni spomenik “Mrakovica” na istoimenome visu u spomen na prošloratna stradanja u čijem podnožju se prostiru crnogorične šume koje smjenjuju bjelogorične, a ove opet pašnjaci ispresjecani bogatim izvorima i sve tako do podnožja gdje se smjestilo plodno Potkozarje, voćarski kraj.
Republika Srpska baštini jedinstven nacionalni park u Evropi, Naconalni park “Sutjeska”. Da li ti je poznato, putniče namjerniče, da je Evropa, ta kolijevka civilizacije, nekada davno bila prašuma. Najveći ostaci te prašume sačuvali su se upravo u prašumi Perućici, hiljadugodišnjoj prašumi čija je površina 1.291 hektar. Inače, Nacionalni park dobio je ime, po rijeci Sutjesci. Ova planinska rijeka je pravila svoj tok kroz masiv planina Zelengore (2.014 m), Lelije, Maglića, Volujka.
Tjentište je mjesto na obali Sutjeske, sa istoimenim motelom, sportsko-rekreativnim centrom, vještačkim jezerom, te ga zbog njegove ljepote nikako ne bi trebalo zaobići.
Putniče, ti možda nisi čuo za rijeku Taru, ali si sigurno čuo za kanjon Tare. Ta, ko još ne zna za kanjon čija je dubina 1.300 m, koji je prvi u Evropi, a drugi u svijetu, odmah poslije kanjona Kolorado. U tome usjeku tok je napravila rijeka Tara, prebogata svakovrsnom riječnom ribom, mladicom, lipljenom, pastrmkom, “zlaticom”.
Za one hrabre, željne avanture u autentičnom surovom ambijentu čiste prirode priređuju se splavarenja kroz čuvene bukove, tijesne usjeke, oivičene opasnim kamenitim liticama planine Durmitor.
Zato, nađeš li se na samo granici između SRJ i BiH, približnije Republike Srpske, između Brštanice i Šćepan-Polja, ne propusti jednodnevno ili višednevno splavarenje koje će ti ostati u sjećanju za cijeli život. Samo hrabro!
U svom tom prirodnom preobilju, nastajala su sela i gradovi, počesto na obalama rijeka ili u plodnim kotlinama, ali isto tako i u planinskim visovima.
Najveći grad Republike Srpske, njeno administrativno sjedište, jak privredni i univerzitetski centar, je Banja Luka, smještena na rijeci Vrbas, a prepoznatljiva po svojim stoljetnim drvoredima.
U dolini Sane u Sred pitomog Potkozarja smjestio se Prijedor. Krene li se od Banja Luke na istok prolazi se kroz Doboj, saobraćajno čvorište sa dobrom industrijskom bazom, da bi preko Brčkog stigli u Bijeljinu, privredni, a naročito poljoprivredni centar Semberije. Na jug Republike Srpske put vodi do Zvornika smještenog na rijeci Drini, a potom Istočnog Sarajeva, Foče, pa sve do centra Hercegovine, Trebinja.
Bardača kod Srpca je jedinstven ptičiji rezervat.
Izdašna priroda obdarila je Republiku Srpsku svim blagodetima, pa i ljekovitim termalnim vodama čiju su ljekovitost spoznali još rimski stanovnici.
Izvori termalnih voda u današnjem vremenu postali su banjsko-lječilišni i rekreativni centri, oplemenjeni najsavremenijom dijagnostičkom i fizikalnom opremom.
Nađeš li se u Banjaluci, u njenoj neposrednoj blizini smjestile su se banje Laktaši, Slatina, Srpske Toplice (nekadašnji Šeher) čuvene po uspješnom liječenju bolesti srca, krvotoka, krvnog pritiska, metodama za koje je saglasnost dala Svjetska zdravstvena organizacija.
Na rubu grada Teslića nalazi se poznata banja “Vrućica”, u čijem kompleksu su hoteli “Kadrijal” (A kategorije) te “Posavina”, “Hercegovina”, “Krajina” i “Srbija”, hoteli visoke B kategorije.
Termomineralne vode ove banje blagotvorno djeluju kod oboljenja srca, krvotoka, nervnog sistema, probavnih organa, a sve uz sport, rekreaciju i aktivni odmor.
Na rubu Višegrada u gustoj borovoj šumi nalazi se banja “Vilina Vlas”. U Srebrenici banja “Guber”. U Prnjavoru banja “Kulaši”, a u Potkozarju banja “Mlječanica”.
U nizu dugom deset i više vijekova baštini srpski narod na ovim prostorima pravoslavnu vjeru, a sa njom i svoju autohtonu kulturu i tradiciju.
U toj duhovnoj vertikali svijest naroda o svojim precima tražila je od potomaka da i oni dopišu svoj trag u vremenu, na planu graditeljstva i zadužbinarstva.
Hercegovina, baština sv. Save ukrašena je mnogim crkvama i manastirima koji predstavljaju prave narodne svetinje. Znamenitošću se izdvaja manastir Tvrdoš, raskošna građevina iz 15. vijeka, sjedište episkopa te manastir Dobrićevo (15.v.).
A šta pridodati činjenici da je manastir Lovnica kod Šekovića iz čak 13. vijeka i dan danas sačuvan.
I tako, diljem Republike Srpske: na planini Ozren je istoimeni manastir (15.v.), a u Krajini manastiri Gomionica, Moštanica, Liplje i naravno, kuriozitet u sakralnom graditeljstvu, crkve-brvnare, vijekovima sačuvane od paljevina.
U Banjaluci se nalazi trapistički samostan čuven po siru.
Ratovi su zatrli tragove mnogim vjerskim objektima različitih religija, ali ne i pomen koji je zalog da će se jednom u budućnosti i obnoviti.
U Republici Srpskoj registrovano je preko 100 omladinskih i studentskih organizacija. Tu su razni sportski i kulturni savezi, kao i oni čiji je cilj edukacija (informatika, strani jezici i dr.), zaštita prava djeteta, psihosocijalni programi, promocija ljudskih prava, razvoj mirovnih aktivnosti i tolerancije među mladima.
Omladinski forum Republike Srpske djeluje u 3 sektora: politički savjet mladih, asocijacija omladinskih nevladinih organizacija i savjet za prava i zaštitu prava djeteta. U svom radu prati svjetske trendove kako bi dobio status koji mu i pripada. Organizuju se omladinski kampovi, festivali, škole za obuku omladinskih vođa, za nenasilno rješavanje konflikata.
Zato putniče, kada hodiš našom zemljom obrati pažnju. Mnogi svjetski putnici vijekovima su je prelazili ostavljajući o tome bogate putopisne tragove.
Nosiš li sa sobom prijateljstvo i dobru volju, znaj, biće ti obilato uzvraćena.
Dobro da si nam došao, prijatelju!
izvor:republikasrpska




Narodne nosnje u SR BiH su veoma raznolike. Razlike se uocavaju izmedu nacionalnih grupa, klimatskog podneblja i takode izmedu seoske i gradske sredine.U gradskim sredinama je prilicno homogen izgled narodnih nosnji i jedina razlika je u nacionalnoj pripadnosti. Docim kod seoskih podrucija je velika razlika koja se ogleda u izgledu pojedinih djelova nosnje kao i nacinu kako se nose. Krajem 19 vijeka stanovnici u seoskim podrucijima su pretezno pravili odjecu kod seoskih maistora. Najcesci materijal je bio lan, konoplja, vuna i koza. Takode se ponekad upotrebljavao i materijal koji je u BiH uvozen sa istoka i zapada kao sto je coha i somot, ponekad i pamuk i svila.
U principu imamo 4 razlicita tipa narodnih nosnji po podrucijima i to Dinarska nosnja, nosnja centralne Bosne, Posavska nosnja, Gradanska nosnja.




Slika lijevo predstavlja srpsku zensku nosnju za vjencanje iz podrucija Mrkonjic grada sa kraja 19 vijeka.
Slika desno predstavlja hrvatsku narodnu nosnju iz Debeljaka blizu Banja Luke sa pocetka 20
vijeka.



Lijevo je srpska nosnja iz Jajca sa kraja 19 vijeka.
Desno je hrvatska nosnja iz okoline Sanskog Mosta sa kraja 19 vijeka.


Lijevo je hrvatska nosnja iz Livanskog Polja sa kraja 19 vijeka.
Desno je srpska nosnja sa istog podrucija sa pocetka 20 vijeka.


Lijevo je srpska nosnja iz Donjeg Uvca sa kraja 19 vijeka.
Desno je hrvatska nosnja iz zapadne Bosne sa kraja 19 vijeka.


Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa kraja 19 vijeka.
Desno zenska srpska nosnja sa podrucija Cajnica i Foce sa kraja 19 vijeka.


Lijevo je muslimanska nosnja sa podrucija Bjelasnice sa kraja 19 vijeka.
Desno je muslimanska nosnja iz Capljine sa kraja 19 vijeka.


Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa pocetka 20 vijeka. Desno je srpska i hrvatska nosnja sa Sarajevskog Polja na pocetku 20 vijeka.


Lijevo je hrvatska nosnja iz Travnika sa kraja 19 vijeka.
Desno je hrvatska nosna sa pocetka 20 vijeka na podruciju Brckog.


Lijevo je hrvatska nosnja iz Bosanskog Samca sa pocetka 20 vijeka. Desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva sa kraja 19 vijeka.


Na slici lijevo je hrvatska zenska nosnja (lijevo) iz Jajca i (desno) srpska zenska nosnja iz Mostara. na slici desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva krajem 19 vijeka.

izvor:vuksfrj





 
Interesantno
pozitivni glasovi: 1  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

gabcsi74 (42)
#2, 14.10.2010 - 23:13
Uz duzno postovanje prijatelju, ali ovo nije blog, ovo je vise informacija o onome sto je bilo i sto treba sacuvati od zaborava. Blogovi su kratke pisane price, dosetke. Ovde treba mnogo toga promeniti, vic nije blogo it.

Ovo je sjajno ali za neku temu, treba otvoriti nesto sto bi se zvalao IZ EX YU ZA PAMCENJE .
#1, 12.10.2010 - 19:37
Prijateljice moja potpuno se slažem s tobom i to sam predložio vodstvu karika,čekam njihov odgovor.
slažem se s tobom da bi trebalo naći model za to.
12.10.2010 - 19:40