napravljeno: Subota, 30. April 2011 Vreme 01:46.
izmenjeno: Nedelja, 13. Mart 2016 Vreme 14:37.
Covek svasta moze da nauci setajuci. To sam
shvatila pre nekoliko dana kada sam odlucila da od usca do kuce idem peske.
Zelja mi je bila da se malo prosetam i razmislim o svemu sto mi se desavalo
proteklih meseci. Dok su mi se misli rojile kao pcele na ostatku sladoleda koji
je, verovatno, ispao nekom detetu, koraci su mi bili sveveci i ne primetivsi
presla sam Brankov most, a da se nisam zapitala (inace se uvek zapitam u sebi) „zasto
bas Brankov most kada se toliko ljudi ubilo skocivsi sa njega?“
Neko tmurno vreme me je pratilo, ono je
krenulo iz Zemuna ka Dorcolu. Vetar je fijukao i ljudi su polako nestajali. Ne
mislim da su ih oteli vanzemaljci, nego su poceli da beze od kise koju su
najvljivali oblaci. Kroz glavu mi je u sekundi proletela misao, ne znam da li
ju je vetar doneo, da li sam ja ikada nekome nesto znacila u zivotu? Izgleda da
nisam...
Prolazeci pored stanice na Zelenom vencu
ugledala sam coveka koji je u polulezecem polozaju sedeo na trotoaru i sa
ispruzenom rukom cekao da mu neko da neki dinar. Iz dzepa sam izvadila 500
dinara i spustila mu ih na ruku. Zgrabio ih je brzinom svetlosti, jer se
uplasio da se ne predomislim. Ali ja nisam zelela da se predomislim, jer tih
500 dinara nisam pruzila bez razloga. Nasmejala sam se i nastavila korakom ka
kuci.
Sinoc sam izasla iz kuce da malo prosetam
misli i patike, dugo su bile zatvorene u cetiri zida. Odlucila sam proci pored
Zelenog venca. Ni juce nije nesto vedro vece bilo, moglo bi se reci da Zemun
svakog dana, na nas Dorcolce, salje tmurne i namrstene oblake, ali kise nema
bas mnogo. Mozda po neka kap, kao veceras... Korak po korak, lagano ali sigurno
sam dosla do Zelenog venca i naravno covek kome sam dala 500 dinara me je
prepoznao. Ustao je i krenuo ka meni pruzajuci ruku, na sta sam se ja nasmejala,
odmahnula glavom i tuzna nastavila ka Brankovom mostu. Nisam bila tuzna zato
sto nisam imala da mu dam koji dinar... bas naprotiv, imala sam, ali nisam
zelela da dam.
Pre nekoliko sati sam ponovo prosla pored
istog coveka. Sedeo je nepomicno u svom polulezecem polozaju i sa ispruzenom
rukom. I dalje u istoj pocepanoj odeci koju je imao i proteklih par dana. Ovog
puta se nije obradovao kada me je ugledao, sedeo je (ili lezao) i cekao da mu
neko da pare. Nije bilo bitno da li sam to ja ili neko drugi, bitno je bilo da
njegova prljava i puna zuljeva ruka oseti papir sa najmanje Vukom Karadzicem, a
najvise Slobodanom Jovanovicem. Ponovo sam se nasmejala i izvadila iz dzepa
Jovana Cvijica, krenula ka coveku koji se vec polako pridizao da mi iz ruke
otme papir dok se ne predomislim. Drzeci cvrsto papir u ruci odmahnula sam
glavom i prosla pored njega praveci se da ga nisam ni videla.
Kada sam bila potrebna mojim drugovima i
drugaricama cekali su me sa ispruzenom rukom i osmesima na licu jer su znali da
sam im ranije uvek pomagala, uvek sam imala i bila sam im potrebna. A danas
kada nemam i ne mogu da im pruzim „paznju“ koju su dobijali od mene oni polako,
ali sigurno, nestaju. Nestaju kao i ljudi koji beze od kise koja jos nije
pocela. Dragi moji, mozda cu ja opet imati tu „paznju“, ali jedno je sigurno od
mene je vi necete dobijati.
Ljudi ne zele dugorocna prijateljstva ili tacnije zele dugorocna ali sa kratkorocnim koristima...i razduzenjima i zaduzenjima...
Ne vole dugorocna zaduzenja...
Tvoj pristup nije u skladu sa ovim narodom, tako da ces ili patiti ili shvatiti.
Bonus je ako nadjes nekog ko je slican, a to se ne vidi u par godina.
Ja sam nasao samo jednu osobu koja ne zahteva redovno timarenje i razmenu usluga da bi ostali na stand by.
Ostali su emotivni, poznanstvom otvoreni jer znaju otprilike kakav si, ali kod tih odnosa pomoci , mora se sve iz pocetka , kratkorocno pamcenje...