Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
hakler blog
U nekom trenutku ove sparne, gotovo ljetne noći
Zaboravim da je sve prošlo i probudi me osmjeh
I krenem ti dodirnuti ruku pa vidim da uza me ne ležiš
I shvatim da sam opet isti sanjao san,
Da na trenutke ne prepoznajem granicu stvarnosti i mašte.
Pa gledam u ono, kažu tamnoplavo, noćno nebo,
Promatrajući stabla u crnilu noći,
Slušajući tišinu kojoj zaboravih postojanje.
Najljepše je cvijeće ono u ponoć,
Kada ne vidiš mu boje doli crne.
Ali zar ne bi pjesnik trebao vidjeti i za dana crno?
Dokaz da sam daleko od toga!
I vidim kako oko svjetla nešto leti,
Pa razmišljam što bi to tamo moglo biti,
Razmišljam kako su te životinjice sretne,
Pogotovo one koje samo na nekoliko sati baštine život
I već ga sutra podare desetcima novih
Koji će tako dalje nesebično dijeliti život.
Ah, kako im je lijepo. Gotovo im zavidim.
I misli mi opet sjećanje skrene.
Tvrda samotna daska na kojoj spavam.
I vuče me želja za kafom.
Valjda bih i zaplakao da znam zašto da plačem.
I evo, sada se smijem jer sam pošao zapisati san.
I zaboravio sam ga, ne sjećam se što sam sanjao.
A ova je pjesma za tebe koju sam sanjao,
A ne sjećam se tko si.
Nije ni bitno tko si.
Ionako sam opet krenuo zapisati maštu po papiru.
I shvaćam.
Bolje je malo stati.
Ne krenuti pisati nakon buđenja.
Možda jednom i nestane stiha.
Možda u posudi mašte nestane tinte.
Odlazim ponovno na počinak.
Ah, kako im je lijepo. Zavidim im.
U nekom trenutku ove sparne, gotovo ljetne noći,
Probudio sam se bez razloga.
I bilo bi bolje kazniti se još kojim budnosti satom.


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 3  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar: