Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
pro-rok blog
Писмо осмо



Dragi druže Tito

U tvoje vrijeme bile zu zabranjene političke karikature. Bio je zaštićen tvoj lik i djelo.
Meni se to činilo pretjeranim, jer smatram da bi svaki političar trebao znati što ljudi misle o njemu i njegovom radu. Trebao bi biti spreman da za svoj rad otrpi i kritiku, a ne samo da bere nezaslužene lovorike. Naravno, uvrede su nešto sasvim drugo i to strogo razdvajam.
Sjećam se davne 1974. godine. Bio sam mlad, nadobudni karikaturist. Vjerovao sam da sam puno bolji nego što sam stvarno bio. Ipak, kad s ove distance pogledam i nisam bio tako loš.
Dakle, te godine odlučim, između ostalih, nacrtati karikaturu - pogodi koga? Pa tebe, naravno. Onako, velika glava, malo tijelo. Stroge, plave oči. Plava, maršalska uniforma. Odem u redakciju sav ponosan. Gleda glavni urednik karikaturu, ja gledam njega. On šuti. Valjda razmišlja kako da mi kaže da karikatura ne valja, da me onako mladog ne ubije u pojam, pomislih.
Na kraju šutnje koja se meni činila dugom, predugom, reče polutiho.
„ Ma dobra ti je karikatura, ali to ne smijemo objaviti. Znaš za Zakon o djelu i liku Druga Tita“. Klimnem glavom, a u sebi mislim, kakav zakon, kakvi bakrači. Pojma nemam o zakonima. Pa meni su tek dvadeset i tri.
Ne gledajući moju reakciju, glavni nastavi:
“ ...njega smiju crtati samo odabrani, vrhunski umjetnici“ .
Znao sam, od moje karikature Tita neće biti ništa. Spremio sam je u ladicu, da ne kažem u bunker, za neka bolja, slobodnija vremena.
Uz zakon koji je štitio tebe šlepali su se i drugi poličari, pa se ni njih nije smijelo crtati. A ako ih je netko i crtao, morali su to biti neutralni portreti, a ne političke karikature. Sačuvaj bože, da su jos sadržavale kritiku, tad bi se vidjelo kolike su stvarne slobode mišljenja bile u tvoje vrijeme. Zbog toga su naši karikaturisti, razvili jedan poseban stil karikature koga su nazvali: „ karikaturom situacije“. Tu su različitim simbolima prikazivali dnevno-političke događaje, ne vređajući ili kritizirajući nikoga ponaosob. Svi likovi su imali općenite face, pa se nitko nije osjećao pogođenim. Naravno i tu su postojale cenzure, ali se nisu baš često koristile.
Ja sam tada crtao samo portretne karikature poznatih ličnosti iz svijeta sporta, estrade, kulture. Politiku sam zaobilazio na široko, čak ni Dnevnik nisam gledao. Bolje sam poznavao nogometnu reprezantaciju Jugoslavije, nego vladu ili predsjedništvo Jugoslavije zajedno. Moja tadašanja jedina veza s politikom bio je slučajno upisan Fakultet političkih nauka. Iako su me ljudi često pitali, zašto studiram baš političke nauke, nisam znao odgovor. Kakve veze ima crtanje portretnih karikatura i Fakulteta poliičkih nauka, pitali su oni bolje upućeni. Pitao sam se i sam, ali eto studirao sam što sam studirao.
A sve se razjasnilo krajem ´80- tih. Tad su naime, sedam-osam godina iza tvoje smrti, počela trvenja između naših do tada bratskih naroda. Ti sukobi su u meni probudili uspavani duh političkog karikaturiste. Počele su mi se pojavljivati kompletne slike, kao reakcija na situacije koje sam dnevno proživljavao. Svaka nova situacija, svaki sukob ili politička izjava stvarali su u meni nove slike. Počeo sam te slike prenositi na papir i one su potajale čiste političke karikature, kombinacija portreta i političkog komentara. Moj studij je dobio smisao.
Karikature sam objavljivao u listu gdje sam i radio. Prenosile su ih ostale novine širom bivše domovine.
U početku one nailazile na opće odobravanje. Vremenom, kako je moja kritika rasla i politička situacija potajala kompiciranijom, krenuli su prvi problemi. Urednici su počeli u strahu od onih na vlasti, moje karikature označavati kao nepodobne. Počeo sam i u novom sistemu, koga su zvali višestranački pluralizam, dobivati packe po prstima.
Više nisam znao što je za jednog političkog karikaturistu gore; jednoumlje ili demokracija?
Dolaskom nove politike, čiji su protagonistii bili mahom stari komunisti i ustaše,
počela je jedna nova era. Ali ne i za nas karikaturiste.
Te burne jeseni, 1991. godine, TV program bio je pretrpan emisijama političkog sadržaja. Prenošene su sjednice, emitirane različite političke emisije, izvještaji s ratišta. Ništa se nije moglo desiti vezano uz novu vlast, a da to HTV nije zabilježila. Već sam se pomalo plašio da ne instaliraju kamere i u toalete pa da to bude pravi Reality Show. Veliki brat hrvatske političke scene. Jednog popodneva, jednog toplog jesenjeg dana na prvom programu HTV emitiran je izvještaj sa sjednice stožera hrvatske vlade. U tom stožeru glavni je bio kao i svugdje Franjo Tuđman, ostali su bili tek puki statisti. Valjda da se čovjek ne osjeća usamljenim. Glavnu i jedinu riječ vodio je, naravno, glavom F. T.
Baš kao na sjednici ogranka ULUPUH-ovog SKH, prilikom mog neupješnog pokušaja da postanem članom partije, ostale face su samo važno slušale i klimale potvrdno glavom. Gospodin Franjo Tuđman, dojučerašnji tvoj general u jednom trenutku pred sam kraj sjednice, unoseći se u kameru, reče:
“ I karikaturisti bi morali pripaziti kako crtaju novu, demokratski izabranu vlast”!
Dok je to govorio kamera se spustila prema fasciklu koji je ležao na stolu ispred Franceka. Na vrhu te hrpe izrezaka lijepo sam vidio moju karikaturu iz Vjesnika. Odjedamput sam tu predsjednikovu prijetnju shvatio kao nešto što je namjenjeno samo meni. Pomislih, od kad smo mi karikaturisti postali tako važni? Ali to je bio dokaz da se i tada o svemu mislilo, baš kao i u tvoje vrijeme. Franjo je bio tvoj učenik, imitatior i nasljednik. Jedino što je zaboravio da si ti za razliku od njega imao zakon na svojoj strani. Kod njega je to bila sila. .
I što da radi jedan karikaturista, kad mu pokušavaju ugušiti i ono malo slobode mišljenja kojoj se tako radovao. Imao sam tri mogućnosti. Ili da počnem ponovno crtati karikature situacije, kakve su se radile u prošlom sistemu, ili da se vratim portretnoj karikaturi ili da napustim zemlju.
To posljednje sam teška srca, ali čiste savjesti i učinio.
Možda sam to trebao učiniti još one davne 1974. Možda bi izbegao sva ona maltretiranja koja sam morao otrpjeti u početku devedesetih.
Ali da sam tada otišao, danas vjerojatno ti ne bi dobijao pisma od mene, pa bi ti tamo gore bilo još dosadnije.

Pozdrav
Tvoj bivši pionir.


P.S. Ako slučajno sretneš Franju, nemoj mu ništa govoriti o ovim pismima. Tko zna kakve još veze ima dolje, pa bi mi mogao samo praviti neprilke.

Захваљујемо се блогу "Писма Титу".


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 0  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar: