Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
MAGIJAAA blog

Inkarnacijski ciklus duše

ENERGETSKA STRUKTURA DUŠEVNIH RAVNI
Sve-Što-Jest, Duh, fragmentiran je i može se manifestirati u vidu zasebnih, pojedinačnih sustava sa specifičnim funkcijama. Takav sustav je duša koja ima udjela u duhu, a ima i sveobuhvatnu svijest. Kada tijekom ovog razmatranja budem mislio na kozmički duh koristit ću izraz 'svjesnost', a kada budem mislio na ograničenu percepciju biološke vrste pod nazivom 'čovjek' rabit ću riječ 'svijest'.

U stvarnosti, duša ne postoji odvojeno već unutar obitelji od preko 1000 duša koje su u tijesnom energetskom kontaktu. Dakle, kada govorim o svjesnosti duše mislim na svjesnost cijele duševne obitelji, jer je ljudsko utjelovljeno biće, kroz vlastitu dušu, uvijek u poziciji da dijeli stečeno iskustvo i znanje svoje duševne obitelji.

Ovdje nećemo zalaziti u kompleksne hijerarhijske strukture duševnih ravni, iako nam one mogu pružiti dragocjene informacije o organizaciji i strukturi, ne samo razina duše, već i inkarnacijske povijesti na Zemlji. Vrlo dobar uvod u tu temu nalazimo u knjigama Ravni duše (Realms of the Soul) i Duševna obitelj (The Soul Family) V. Hasselmanna i F. Schmolkea.

Te 'kanalizirane' knjige popularne su ezoterijske taksonomije (kategorički sustavi) strukture duševnih ravni koje se suzdržavaju od konkretnih pojašnjenja energetskih odnosa i nužnosti, prvenstveno zato što niti medij (Varda), niti pitalac (Frank) nemaju odgovarajuću znanstvenu podlogu te bi po tom pitanju bili neadekvatni.

Ipak, didaktički pristup u tim knjigama mnogo je bolji negoli u većini drugih ezoterijskih knjiga na tu temu. Izvor tih knjiga upozorava da kategorijski sustav koji on izlaže ne uzimamo previše doslovno te opetovano spominje ograničenja ljudskog jezika koji omogućuje samo sekvencijske opise te nije kadar adekvatno prenijeti kompleksne, istovremene energetske interakcije i odnose. Ovaj prigovor, dakako, vrijedi i za ovo trenutno razmatranje.

Sve-Što-Jest je jedno simultano jedinstvo koje je u stalnoj mijeni te pohranjuje memorije i promjene u samom sebi. Ova činjenica objašnjava zašto se život događa u „Vječnome sada”. Prošlost, sadašnjost i budućnost tvorevine su ljudskog mozga koji funkcionira, izuzetno sporo i sekvencijski, kao elektromagnetski pretvarač signala.

Iz toga se rađa ideja o lancu uzročnosti koji upućuje na načelo uzroka i posljedica. U stvarnosti, svaki uzrok istovremeno je i posljedica jer se razmjena energije u Svemu-Što-Jest zbiva istodobno u oba smjera. Iz ograničenog ljudskog gledišta stvara se dojam o upravo takvom uzročnom lancu. U biti, to je tek didaktička 'štaka' za ljude pri njihovom korištenju kozmičke energije u ograničenoj percepciji trodimenzionalnog prostora-vremena.

Došli smo do ključnog pitanja: „Zašto se duša, koja ima neograničenu svjesnost, da bi stjecala iskustva mora stiskati u ograničenoj svijesti biološke vrste pod nazivom 'čovjek'? To je, kao što vidimo, središnje eshatološko pitanje u vezi smisla i svrhe ljudskoga postojanja. Na ovo se pitanje može odgovoriti samo na razini duše jer ona je tvorac čovjekove egzistencije. Ono kulminira u formulaciji posljednje antinomije (logičke oprečnosti) Svega-Što-Jest:

„Bivanje je nešto. Bivanje je Ništa.”

Ako je sve što postoji energija te predstavlja jedinstvo koje samo sebe percipira kao takvo, tada bi jedina moguća suprotnost tome bilo stanje razdvojenosti unutar jedinstva Svega-Što-Jest, jer praznina (Ništa) ne postoji. U tom slučaju stanje razdvojenosti oponaša ništavilo, prazninu i stvara privid posljednje antinomije.

Bivanje se može definirati isključivo pomoću Ne-Bivanja. Budući da je sve Bivanje, Ne-Bivanje se mora umjetno stvoriti kao stanje razdvojenosti od Izvora, kako bi Sve-Što-Jest moglo iskusiti sebe u svojoj individuaciji kao duša iz te perspektive. To je konačno eshatološko objašnjenje reinkarnacijskog ciklusa duše i ljudskog postojanja iz naše sadašnje perspektive. Ovo pitanje može se proučavati u raznim aspektima, što prakticiraju neki duhovni 'mediji' (npr. Walsch u Razgovorima s Bogom).

Da bismo istinski shvatili to jedinstvo kao referentnu točku trebamo uzeti u razmatranje stanje razdvojenosti. Duša je nerazdvojiv dio Svega-Što-Jest i ne zna što razdvojenost znači. Ona je, na primjer, neuništiva, besmrtna i stoga ne zna što je prolaznost iz vlastitog iskustva, već samo teoretski. S obzirom da je duša jako dinamična i kreativna, ona traži ekstremne situacije koje sama stvara i zatim prevladava.

Da bi postigla stanje razdvojenosti duša mora zaboraviti tko je i što je sposobna činiti. Ta amnezija - koju samoj sebi nameće tijekom utjelovljenja u ljudskom tijelu - omogućava joj to stanje razdvojenosti.

U stvarnosti je situacija bitno zamršenija. Tijekom svog utjelovljenja duša također zna tko ona jest, jer glavni dio duše uvijek ostaje u višim ravnima te ima pristup Svemu-Što-Jest. Ono što se utjelovljuje tek je djelić duše, kao aspekt tog temeljnog energetskog sustava Cjeline. Taj djelić je ipak silan i dovoljno moćan da može stvoriti ljudsko tijelo i svijest (um, psihu, osjetilne i somatske podražaje). Na primjer, s gledišta svakodnevne svijesti utjelovljenog entiteta, biološko upravljanje tijela obično se odvija neprimjetno. Za tu činjenicu znao je već Plotin.

Iz te perspektive nije teško zamisliti da duša može imati nekoliko inkarnacija u različitim svjetovima i planetima kojima istovremeno koordinira. Ovoga časa, međutim, to nas ne zanima.

S obzirom na takva promišljanja, očito je da je 3D prostor-vrijeme, čije komponente možemo nazvati i solarnim svemirima, jest škola u kojoj duša stječe iskustva, koju su „7F stvoriteljske razine” umjetno oformile u svrhu eksperimentiranja s novim, ekstremnim uvjetima postojanja.

Sve-Što-Jest je kreativno: ono se jednostavno reproducira u novim varijacijama. Čim se duša otpusti iz Svega-Što-Jest kao individuacija i započne sa svojom evolucijom kao uzvišeno stvoriteljsko biće ona se probija kroz razne stadije i vraća se Jedinstvu Izvora koji se neprestano razvija i mijenja. Reinkarnacijski ciklus duše tako je integralni dio te evolucijske promjene koja često zna donijeti iznenađujuće rezultate. Kao što kažu u ezotericizmu, to je „Alfa i Omega”.

Inkarnacijski ciklus duše na Zemlji samo je jedan dio raznolikih njenih zadaća koje, prema nekoliko izvora, uključuju razvoj nove biološke vrste, koordinaciju i nadgledanje utjelovljenih duševnih sestara, kolonizaciju novih planeta u punoj svjesnosti, druženje s drugim dušama u duhovnim svjetovima i tako dalje.

Inkarnacijski ciklus može trajati različito dugo, ovisno o planetu, razvoju tamošnje civilizacije, zadacima koje valja riješiti i slično. Reinkarnacijski ciklus duše na Zemlji danas, odnosno u posljednjih 10.000 godina, obuhvaća oko 70 do 90 života, a prosječno uključuje povijesno razdoblje od 6000 do 8000 godina. Razdoblje između utjelovljenja prosječno traje 70 godina, ali u novije vrijeme značajno se smanjuje. Velika naseljavanja novoutjelovljenih duša zbivaju se jednom u svakih 2000 godina, a zadnje veće naseljavanje dogodilo se između 1000. i 1700. godine. Otada nema novog širenja duša na Zemlji koje bi bilo povezano s nadolazećim Završnim vremenima.

Svako od pet doba utjelovljene duše dijeli se u sedam stadija, s po 1-3 utjelovljenja duše, u skladu s budućim zadacima. Ciklus krajnje infantilne duše sastoji se od oko 10-15 života, ciklus djetinje duše – 15-20 života, ciklus mlade duše – 20-25 života, ciklus odrasle (zrele) duše – 25-30 života te ciklus stare duše – 10-15 života.

U skladu s velikim naseljavanjima duše sadašnja populacija duša na Zemlji pokazuje sljedeću raširenost: 10-15% krajnje infantilnih duša, 20% djetinjih duša, 45% mladih duša, 20-25% odraslih duša i manje od 4% starih duša. U posljednjih nekoliko godina ova raširenost duša naglo se mijenja, uz povećani postotak odraslih i starih duša (indigo djeca).

Budući da mlade duše sačinjavaju većinu svjetskog stanovništva one oblikuju današnje društvo prema svojim agnostičkim vjerovanjima i uskogrudnim predrasudama. Mlade duše doživljavaju najveću razdvojenost od duše, kako bi same mogle pokoriti vanjski svijet. Pri ustrojavanju društva, s obzirom da čine većinu, nameću svoje neduhovne vrijednosti. Klasičan primjer današnje mlade duše je mladi, dinamični menadžer koji se hitro prilagođava materijalnim potrebama društva i s njima se poistovjećuje, te bez ikakvih etičkih obzira i posve bezobzirno ostvaruje svoj društveni uspon, bez pitanja prihvaća načelo nadmetanja, prezire svaki društveni neuspjeh, tvrdoglavo prianja uz krute, unaprijed određene norme i voljan ih je nametati, istodobno ignorirajući svetost života. Njegova sposobnost osjećanja ljubavi još uvijek je vrlo ograničena.

Mlade duše

Mlada duša preferira, usprkos mnogim samonametnutim tabuima, površni seksualni promiskuitet i rijetko je kada spremna preuzeti odgovornost za svoje postupke. Automatsko odbijanje mlade duše da preuzme odgovornost za svoja djela vrlo je jasno izražena u slučaju političara i rukovodioca koje su masovni mediji zatekli kako „prave greške”, dok pravila koja utvrđuju takve prekršaje ili čak zločine određuju mlade duše u samim holovima moći. Ta su pravila jednako iracionalna i nelogična kao i razmišljanje tih duša.

Na kraju svog ciklusa mlada duša će rado prihvatiti ulogu „palog anđela”. Nakon što je u nizu inkarnacija težila za uspjehom i bogatstvom sada mora iskusiti i društveni neuspjeh kako bi se, kao odrasla duša, mogla osloboditi vanjske društvene procjene svoga bića te kako bi mogla početi istraživati unutarnju, duhovnu dimenziju svekolikog ljudskog postojanja.

Mlada duša vrlo jasno razlučuje prijatelja od neprijatelja i samu sebe može definirati jedino u odnosu na svoj okoliš, prvenstveno prema društvenom uspjehu. Napretkom smatra isključivo kvantitativno povećanje materijalnih dobara. Takva ljestvica vrijednosti primjetna je na objema razinama, na pojedinačnoj i na kolektivnoj: unatoč mnogim predviđanjima ekologa, stalan rast bruto društvenog proizvoda (BDP) još uvijek se smatra, od strane svih pora društva, svojevrsnom panaceom za sve društvene probleme, bila to nezaposlenost, mirovine ili financiranje zdravstvenog osiguranja.

Kako njena unutarnja psihička dimenzija ostaje i dalje blokirana mlada je duša nesposobna za promišljanje o samoj sebi i za preispitivanje vlastitih postupaka. Iz tog razloga mlada duša živi u trajnom proturječju između svog samopoštavanja i stvarnosti. Neprekidno se mora boriti protiv izobličenja uzrokovanih takvom oprekom jer ju njena strahom temeljena struktura sprječava da objektivno percipira ta izobličenja. Kao pravi Don Kihot, mlada se duša cijeloga života bori s „vjetrenjačama vlastitoga uma”.

Američko društvo – sa svojim ograničenim svjetonazorom, tvrdokornim licemjerjem, sa svojim dvostrukim standardima i bezobzirnom, besmislenom agresivnošću – tipičan je primjer ponašanja populacije sačinjene od mladih duša. Same sebe Amerikanci zasigurno vide u mnogo povoljnijem svjetlu. Ovo proturječje između stvarnosti i slike o samom sebi (oksimoron) izvor je većine današnjih političkih problema u svijetu.

Krajnje infantilne duše

Njih uglavnom nalazimo u zemljama Trećeg svijeta, gdje žive tijesno povezane sa svojom obitelji Njima je zbog mnogobrojnih bolesti zajamčeno da zarana napuste ovaj svijet. Te duše najustrašenije su od svih te se u svojoj inkarnaciji vrlo teško snalaze. Cijela njihova pozornost posvećena je tijelu i zadovoljavanju njegovih potreba. One nisu sposobne razviti bilo kakve dalekosežne misli niti ideje i ne mogu zamisliti da bi vršile bilo kakav utjecaj na društvo. Bespomoćne u životu, ugodno i sigurno osjećaju se samo u obitelji, okružene mnogobrojnim rođacima.

Djetinje duše

Djetinja duša počinje se polako prilagođavati teškim uvjetima svoga utjelovljenja na Zemlji i spremna je započeti s istraživanjem svijeta. I dok krajnje infantilna duša ostaje još uvijek u stanju panteizma, djetinja duša naginje vjerovanju u jednog jedinog, autoritarnog Boga.

Suprotno tome, mlada duša manifestira izraženi agnosticizam zato što je najmanje prijemčiva onom unutarnjem glasu višeg sebstva te doživljava najveću razdvojenost u cijelom inkarnacijskom ciklusu. Zbog toga žestoko poriče postojanje duše.

Kako bismo spriječili moralne predrasude ovdje je vrlo važno istaknuti da svaka utjelovljena duša čini upravo ono što misli da je ispravno. 'Ispravno' je, dakle, funkcija duševne dobi utjelovljene ličnosti. Takva spoznaja preduvjet je istinske tolerancije koja se u utjelovljenom stanju, nažalost, rijetko postiže.

Odrasle duše

Najduži i najteži jest ciklus odrasle (zrele) duše. On počinje s dubokom nesigurnošću i razočaranjem utjelovljene ličnosti. „Svježe pečena” odrasla duša sada mora naučiti kako da svladava vlastite strahove i da prihvaća odgovornost. Pažnja se okreće prema unutra, ka istraživanju unutarnjih duhovnih dimenzija. Karmičke veze koje su nastale u ciklusu mlade duše moraju se rasplesti na odgovoran način. Sposobnost voljenja se povećava, a glavno mjesto zauzima zaokupljenost pojedinačnim etičkim standardima. Ličnost postaje neovisna od društvenih normi i razvija raspoznatljivu individualnost. Njen pogled na svijet sve više se odvaja od svjetonazora „čovjeka mase” (Ortega y Gasset) koji karakterizira gledište mlade duše.

Zrela duša počinje osjećati tješnju vezu s duhovnim svjetovima, a to jedinstvo često doživljava izravno, pomoću psihodeličnih sredstava. Pritom nemirno traži duhovno ispunjenje u ezoterijskim školama i upoznaje razne oblike meditacije. Život može uzimati vrlo ozbiljno, a može i nepomično stajati na putu.

Stare duše

Nasuprot tome, stara duša sve više razvija gotovo djetinju nevinost i zaigranost jer je umorna od dugotrajnog traganja tijekom ciklusa odrasle duše. Živi na marginama društva, osim ako ne preuzme potpunu odgovornost za svoju duševnu obitelj pa izabire neku tešku karijeru ili pak vrši funkciju duhovnog vođe. Stara duša odvaja vrijeme za introspekciju i širi svoj utjecaj kroz svoje tjeskobom kaljeno biće uglavnom u sferi privatnosti. Prepušta se brizi mladih ili zrelih duša i ne razvija nikakve društvene ambicije. Na Zemlji treba dovršiti samo još pokoju zadaću, što postiže s lakoćom i vrlo zaigrano jer snagu i mudrost crpi iz goleme riznice svojih prethodnih iskustva.

Iz tog razloga one starmale i silno ozbiljne mlade duše smatraju te stare duše površnima. Kako za te nezrele duše unutarnja psihička dimenzija još uvijek nije fiksna, nepobitna stvarnost, one stvarnost pogrešno prosuđuju, pa „lakoću življenja” stare duše brkaju s površnošću. One se nalaze u sredini svog reinkarnacijskog ciklusa i zato zadaće koje ih čekaju smatraju vrlo teškim i ozbiljnim. Mlade duše nemaju nikakvog razumijevanja za „kozmički humor” stare duše uz pomoć kojeg ova svladava svoje probleme.

S obzirom da stara duša susreće vrlo malo prijatelja iz ranijih utjelovljenja na Zemlji – većina njih već je dovršila svoj reinkarnacijski ciklus – te ima vrlo malo ili nimalo zajedničkog s mlađim dušama, ona živi u duhovnoj i društvenoj osami koja je prožeta neutaživom čežnjom za sjedinjenjem s duševnom obitelji u višim dimenzijama.

Njen glavni zadatak leži u prevladavanju napetosti između zahtjeva tjelesnosti i postupnog urušavanja energetskih granica zemaljske ličnosti te u učenju kako premostiti te protivne tendencije. Nedvojbeno je to da ovaj problem nema mnogo veze sa zahtjevima današnjeg društva. Mnogi autsajderi i gubitnici na koje mlade duše gledaju s kolektivnim prezirom zapravo su stare duše.

ENERGIJE DUŠA

Ovaj kratak sažetak sadašnje populacije duša na Zemlji i njihove psihomentalne značajke veoma je važan i poučan utoliko što osvjetljava energetsku pozadinu za nadolazeći evolucijski skok ljudskoga roda. U posljednjih 2000 godina, od pojave Isusa Krista, prevagu odnose energije nezrelih duša koje su također energija Iscjelitelja (1): i sam Isus Krist bio je iscjelitelj; to je također energija krajnje infantilne duše.

U vrijeme Krista većinu su činile krajnje infantilne i djetinje duše (energija Umjetnika (2)). Kada se pojavio Isus on se okrenuo djetinjim dušama i potaknuo je njihov nagli proboj (energetsku preinaku) u ciklus mlade duše, što odgovaraenergiji Ratnika (3). Kršćansko doba je, dakle, vremensko-prostorna manifestacija ciklusa mlade duše na društvenoj razini; većina utjelovljenih ličnosti na Zemlji još uvijek je u tom ciklusu.

Djetinje duše na početku Doba riba brkale su zakone Starog zavjeta s Božjim zakonom. U svojoj spremnosti da budu podložne bilo kojem autoritetu u ime Boga i da provode krute društvene norme tog divljačkog doba nisu pokazivale apsolutno nikakvu milost. To je također vrijedilo za većinu stanovništva u nekadašnjem Rimskom carstvu, a ako malo bolje razmislimo još uvijek vrijedi za većinu današnjeg svjetskog stanovništva.

Svojim raspećem Isus je simbolizirao prednost milosrđa nad okrutnim provođenjem zakona. On je znao da mlade duše, koje je njegova pojava upravo bila preobrazila, očekuje vrlo dugo, ubitačno inkarnacijsko putovanje. U namjeri da zasladi gorku čašu mnogih karmičkih zapletaja koji su ih očekivali u nadolazećem kršćanskom dobu, te mlade duše želio je upoznati s iscjeljujućom snagom milosrđa. No, u kršćanskom dobu koje je uslijedilo ljudi nisu primjenjivali načelo milosrđa niti su se po njemu ravnali. Zbog toga se Isusova misija ne može smatrati uspješnom.

Mlade duše koje je Isus preobratio uzele su njegova učenja te su ih pretvorile u organiziranu religiju prema svojim potrebama. Tako je moć ljubavi (1) povezana s energijom Ratnika (3). Energija krajnje infantilnih duša (1) preobražena je u energiju Umjetnika (2). Povijest čovječanstva u posljednjih 2000 godina po prvi se put može analizirati i razumijevati pod tim astralno-energetskim kutom gledanja u svojoj duboko psihološkoj ili, bolje rečeno, duhovnoj dimenziji. Mogli bismo to sažeti u ove tri riječi: „Hosana, razapnite ga!”

Umjetnička komponenta djetinje duše kojoj je trebalo oko 1500 godina da se razvije u ovom ciklusu urodila je plodom tek u renesansi.

Ovaj nov način gledanja na ljudsku povijest sa stajališta duše kao tvorca pruža neočekivane uvide te pospješuje naše razumijevanje energetske pozadine sadašnjeg evolucijskog skoka čovječanstva koji traje od 1997. (početak Doba vodenjaka) te se odvija punom brzinom i primiče vrhuncu u godinama koje dolaze.

Otprilike svakih 2000 godina dolazi do kvantnog skoka populacije duša na Zemlji, a on je, po svojoj prirodi, kolektivan energetski preobražaj svih utjelovljenih ljudskih bića. U sadašnjem evolucijskom skoku većina mladih duša (45%) zakoračit će unutar sadašnjeg inkarnacijskog ciklusa odrasle duše te će se energija Ratnika (3) pretvoriti uenergiju Učenjaka (4), što predstavlja načelo asimilacije i ravnoteže. Taj ogromni energetski proboj započet će promjenom paradigme, uz posvemašnju kolektivnu nesigurnost prevladavajuće populacije mladih duša, što je tipično za prijelaznu fazu u ciklus odrasle duše.

Nova dominantna energija Učenjaka (4), koja klasificira i asimilira svo prijašnje iskustvo i postojeće znanje, spaja se s energijom ljubavi (1) koju je utjelovio Isus Krist i uspostavlja nov energetski sastav na Zemlji koji će proizvesti potpuno nove društvene oblike života.

Kao dio tog procesa odrasle duše ulaze u ciklus stare duše. Po prvi put u novijoj povijesti čovječanstva, po prilici četvrtinu utjelovljenih duša na Zemlji činit će stare duše. One će izvršiti golem duhovni utjecaj na društvo, što ranije nisu mogle zbog svoje malobrojnosti. Ljudska civilizacija uskoro će napustiti svoj – duhovno vrlo primitivan – stadij povijesnog razvoja te će stvoriti nove društvene forme utemeljene na duhovnim načelima.

Ta načela su očigledna, a u njih spadaju: načelo ljubavi (energija (1) te načelo asimilacije i ravnoteže (energija (4)), odnosno načelo duhovne intelektualnosti. Kolektivna psiha i kolektivan duh (um) bit će podignuti na višu razinu evolucije te će se stopiti u jednu novu, povećanu kozmičku svjesnost.

Svaka evolucija vodi ka skladnom stapanju sedam osnovnih energija Svega-Što-Jest (vidi također kauzalne svjetove u nastavku). Ovo gledište dotiče se mnogih aspekata sadašnjosti i otvara bezbrojna pitanja za raspravu koja ovdje ne možemo razmatrati.

Istodobnost svih inkarnacija

Konačno, treba spomenuti vrlo težak kognitivni aspekt reinkarnacijskog ciklusa koji nadilazi naš sadašnji pojam o vremenu i prostoru. Ovo je vrlo bitno jer omogućava rasap granica ljudske svijesti i približava je višoj duhovnoj svjesnosti. To novo znanje bit će izvanredno važno za skorašnje uvođenje u Proces stvaranja svjetlosnog tijela. Radi se o istodobnosti svih utjelovljenja duše.

Iz ljudske perspektive, duša se utjelovljuje na Zemlji, neko vrijeme živi u tijelu, a zatim napušta tijelo kroz iskustvo smrti i ostaje u astralnim svjetovima sve dok ne odluči ponovno se utjeloviti. S druge strane, slušamo o tome kako vrijeme i prostor ne igraju nikakvu ulogu u višim ravnima, preostaje samo sjećanje na te dimenzije, ali tamo one uopće ne važe. Više razine su čista energija. U duhovnim svjetovima sve se zbiva istovremeno.

S antropocentričnog stajališta to nam može biti očigledno ako na inkarnacije duše gledamo kao na događaje koji se zbivaju slijedom (jedan za drugim). No, iz perspektive duše sva utjelovljenja odvijaju se istodobno.

Prosječno inteligentna osoba odbijat će prihvatiti takvo gledište jer ne može zamisliti kako može postojati istodobno u prošlim i budućim životima. Glavna teškoća kod ovog površnog gledišta sastoji se u tome što odnosna ličnost (inkarnacija) nema nikakvih prethodnih utjelovljenja:

Samo duša ima prošla i buduća utjelovljenja.

Naravno, ova je podjela napravljena iz perspektive trenutno utjelovljene ličnosti. Sa stajališta duše, sve njene inkarnacije postoje istovremeno. Sadašnja utjelovljena ličnost može zakoračiti bliže iskustvu duše – to se postiže kroz evolucijski skok čovječanstva – i tada može sudjelovati u životu drugih inkarnacija, odnosno ona će ih izravno percipirati i obratno. Svaka inkarnacija komadić je tkanja duše te vodi samostalnu egzistenciju u astralnim svjetovima.

Sada kad smo razjasnili to da sadašnja inkarnacija u vidu zemaljske ličnosti nije istovjetna ranijim inkarnacijama duše – one su također zasebne ličnosti – trebamo razjasniti kako sve inkarnacije postoje istodobno.

Već smo pojasnili da su konvencionalno vrijeme i mjesto jedno te isto. Iz naše ljudske točke gledišta, zbog zaostalog sekvencijskog funkcioniranja našeg mozga sve inkarnacije doživljavamo kao da se konsekutivno odvijaju u konvencionalnom vremenu (t): Na taj način pojedinačne inkarnacije razdvojene su vremenskim intervalima. U tom slučaju imamo jednako pravo reći da su inkarnacije duše prostorno odvojene, jer smo dokazali da su konvencionalno vrijeme i prostor sinonimi.

Prihvatimo li sad ideju da su inkarnacije duše prostorno odvojene tada lako možemo zamisliti da mogu postojati istodobno. Pretpostavimo da u različitim zvjezdanim sustavima u svemiru ima nekoliko Zemalja koje su međusobno jako udaljene te da ih istodobno nastanjuju razne inkarnacije određene duše. Ova istodobnost može se uočiti samo iz perspektive duše jer ona postoji u toj istodobnosti. Ona trenutačno može percipirati i dosegnuti sve svoje inkarnacije.

Međutim, razne inkarnacije ovisne su o komunikaciji pomoću svjetlosnih signala koji se rasprostiru uz konačnu brzinu svjetlosti 'c'. Sa 3D stajališta pojedinačnih inkarnacija pokazuje se da je brzina svjetlosti jedini kriterij istodobnosti. Kako bi takva istodobnost bila zajamčena, neke inkarnacije vjerojatno su već umrle na nekim planetima, dok se druge još nisu niti rodile, pa se mogu dosegnuti pomoću svjetlosne zrake tijekom istog razdoblja njihovih života.

Sa stajališta duše te inkarnacije se zbivaju sekvencijski (u nizu), premda je to irelevantno jer u astralnim svjetovima nema prošlosti ni budućnosti, već samo Vječno sada. Ili, obrnuto: svaka informacija iz 3D svemira u kojem živimo jest informacija iz prošlosti, makar je percipirali samo u budućnosti.

Ovu činjenicu ilustrirat ću još jednim primjerom: nekakva zvijezda (Nova) eksplodirala je prije pet milijuna godina. Kada od promatrača bude udaljena tri milijuna svjetlosnih godina (zanimljivo kako se u ovom slučaju, za konvencionalno vrijeme i udaljenost, vremenska jedinica 'godina' nesvjesno pretočila u „svjetlosnu godinu”), Novu ćemo vidjeti sada, a bili bismo je vidjeli i u prošlosti. Da je bila udaljena od Zemlje šest milijuna svjetlosnih godina tada bismo je vidjeli tek za milijun godina u budućnosti. Istodobnost duševnog svijeta i sekvencijsko protjecanje vremena mogu se ilustrirati pomoću Galilejevog eksperimenta s gravitacijom provedenog 1996. godine u Njemačkom tehnološkom muzeju u Minhenu.

Kako bismo produbili razumijevanje istodobnosti svih inkarnacija duše poslužit ćemo se našim primjerom o međugradskim vlakovima na određenoj željezničkoj liniji (pravcu). Vlakove tako možemo zamisliti kao pojedinačne inkarnacije (živote), a željezničku liniju i njeno okruženje kao Zemlju. Putnici su utjelovljene duše koje su jedna od druge prostorno i vremenski odvojene. Iz njihove perspektive njihovo putovanje (život) u vlaku odvija se kao jedinstveni događaj.

Unutar vlaka putnici mogu razgovarati s prijateljima koji im prave društvo tijekom putovanja; vrijeme mogu provoditi u društvenim igrama, mogu se upoznavati s drugim putnicima, prema njima mogu biti prijateljski ili neprijateljski nastrojeni, mogu se diviti prirodi, stjecati iskustva, otkrivati nove stvari, kretati se u vlaku i usput dosegnuti cilj.

Na zadnjoj stanici napuštaju vlak (trenutnu inkarnaciju) kao pojedinačne duše i ostaju vani. Pronaći će druge putnike koji su izašli iz ranijih vlakova, a ako malo pričekaju susrest će druge putnike koji će izaći iz nadolazećih vlakova. U tom trenutku njihova svijest se širi i oni uviđaju da su svi oni duševna braća i sestre jedne određene duše.

Tu dušu možemo zvati i „duševnom obitelji” ili „duševnom monadom” zato što, radi naše edukacijske svrhe, nije bitno da li govorimo o duši s mnogo inkarnacija ili o zajednici duša koja tvori veći entitet te ima mnogo više inkarnacija.

Sve dok je pojedinac sjedio u vlaku o tome nije ništa znao. Kada se na posljednjoj stanici sjedinjuje sa svojom dušom on dobiva multidimenzionalnu svjesnost i spoznaje da su svi putnici Jedno. Sa stajališta duše, koja raspoređuje vlakove i ispunjava ih putnicima, koordinira njihovo putovanje i percipira ih iz ptičje perspektive prostorno i vremenski kao zasebne događaje koji pripadaju Istodobnoj cjelini – željezničkoj liniji – taj uvid je prisutan od samog početka. Za silazeće putnike to je bio svojevrstan „eureka trenutak” na kraju putovanja.

Nakon okupljanja svih putnika na posljednjoj stanici oni mogu odabrati da se voze novom željezničkom linijom te mogu kupovati nove rezervacije i tražiti da budu razmješteni na druga sjedala, kako bi svaki putnik mogao stjecati nova iskustva i kako se ne bi dosađivao. Dok se pripremaju novi vlakovi oni mogu sudjelovati u drugim, ugodnim aktivnostima. Mogu, na primjer, sjediti na tratini pored željezničke stanice i uživati u pikniku ili, ako im je milije, mogu šetati obližnjom šumom. Nigdje im se ne žuri jer znaju da su besmrtni i da na takva putovanja mogu ići koliko god žele, do u nedogled.

Slično tome možemo zamisliti reinkarnacijski ciklus duše na Zemlji te u astralnim ravnima, gdje su stanke između 'izleta' čak i važnije od samog putovanja. Inkarnacija podrazumijeva razdvajanje od Svega-Što-Jest, a razdvajanje je posljedica ograničene percepcije. Završetak Inkarnacije, shvaćen kao smrt, znači sjedinjenje sa Svime-Što-Jest, odnosno s duševnom obitelji: to je transcendencija ljudske svijesti.

U nastavku ćemo vidjeti da je smrt samo jedan mogući ishod inkarnacije koji igru razdvajanja čini uvjerljivom iz ljudske perspektive. Kada se igranje igre razdvajanja završi kamuflaža 'smrću' više nije potrebna.

PREOBRAZBA TIJELA

Druga alternativa kod završavanja inkarnacije je Uzašašće preobrazba fizičkog tijela tijekom 3D Procesa stvaranja svjetlosnog tijela u čistu energiju 7F razina stvaranja. Ličnost koja se razvila u tom tijelu prvo se sjedinjuje sa svojom dušom i sa svim drugim inkarnacijama duše, a zatim i s drugim dušama (oko 1000 njih) duševne obitelji i njihovim inkarnacijama, sve dok konačno ne postane jedna multidimenzionalna ličnost. Moguća su i daljnja stapanja s višim duhovnim instancama iz kauzalnih svjetova.

Čim je inkarnirana ličnost određene duše preobrazila svoje tijelo i ponijela ga sa sobom u astralne sfere ona se sjedinjuje sa svojom dušom i duševnom obitelji. Sada se na Zemlji nebrojeno puta može materijalizirati u ljudskom obliku u kakvom je bila ili može izabrati novi. Ta osoba će potom imati potpunu spoznaju o svojoj duševnoj obitelji jer se amnezija, usađena utjelovljenoj duši pri rođenju, sada ukida. Od sada pa nadalje to je multidimenzionalna ličnost koja uživa u duhovnim i energetskim sposobnostima koje su ranije bile pripisivane samo bogovima.

Eksternalizacija potencijala duše i njegova prenošenja na mitološke likove, koji su bili nazivani 'bogovima', bio je psihološki mađioničarski trik iz riznice straha mlade i djetinje duše. Premda se svijest takvih inkarnacija sve više osamostaljivala od duše ona je poricala njeno postojanje i svemoćnost u vidu unutarnjeg znanja, a svoje kreativne potencijale pripisivala je vanjskim izvorima. Na taj način jedino je namjeravala legitimizirati osamostaljenje ega od duše. Tako je stvaranje raznih bogova bilo rezultat strahova nezrelih duša koje su se radije podređivale vanjskim bogovima i zakonima što su stvarale u ime tih bogova umjesto da su slušale unutarnji glas svoje istine.

Drugi koristan model istodobnosti svih inkarnacija duše bio bi sljedeći: svaka inkarnacija ili događaj na Zemlji prvo se stvara na 7F razinama stvaranja prije negoli se on/ona pojavi na Zemlji. Original (nacrt) već je prisutan prije nego što se materijalizira na Zemlji kao jedan primjerak. To također vrijedi za nadolazeći evolucijski skok: prije negoli ga vidimo na Zemlji on je već na svom mjestu.

Svaka utjelovljena duša je glavni tvorac na 7F razinama stvaranja te ona istodobno i neprekidno oblikuje prošlu, sadašnju i buduću sudbinu svoje utjelovljene ličnosti. Većina susreta i događaja na Zemlji razmatra se i priprema u snovitom stanju tijekom spavanja, kada astralno tijelo obitava u astralnim sferama.

Ispravan odabir zbivanja koji se materijaliziraju na terenu slijedi model istodobne vjerojatnosti, čija kompleksnost nadilazi kognitivne sposobnosti ljudskog uma. Ono što možemo reći je sljedeće: taj model predstavlja golem optimizacijski zadatak, on funkcionira kao multifaktorska analiza u kojem je središnja varijabla stupanj slobodne volje u utjelovljenom stanju. Model istovremeno stvara brojne alternative koje se neprestano mijenjaju i ažuriraju na jedan rekurzivan način u odnosu na stalno pristižuće podatke sa Zemlje.

U biti, ovdje imamo dvije skupine odluka: 1) značajne odluke duše koje su mnogo rjeđe i uvijek se ostvaruju i 2) odluke čovjekova ega u skladu s slobodnom voljom koje su mnogo češće a ne ostvaruju se uvijek. U ovom modelu neostvarene misli stvaraju paralelne svjetove vjerojatnosti koji se potom mogu oživotvoriti negdje drugdje. U tom smislu astralne sfere djeluju poput jednog divovskog kompjutorskog sustava – svojevrsnog izravnog, interaktivnog interneta.

Dakle, stvarnost koju doživljavamo na Zemlji dio je mnogo veće stvarnosti koja se odvija s vremenskim odstupanjem u materijalnom 3D svijetu. Duša osmišljava sve svoje inkarnacije istodobno u vječnom Sada astralnih sfera i pušta ih da se pojavljuju na Zemlji jedna po jedna. 'Preminuli' pojedinci koji više ne obitavaju na Zemlji postoje i nastavljaju se razvijati kao dijelovi duše u astralnim sferama.

Prošle, rastjelovljene ličnosti mogu učiti od sadašnje inkarnacije s kojom preko duše održavaju nesmetani energetski kontakt, a određene odluke u 'prošlosti' sada donose na drugačiji način. Svako rješenje pohranjuje se u svjetovima paralelnih vjerojatnosti kao analiza pojedinog slučaja.

Zbir svih inkarnacija možemo zamisliti kao poglavlja knjige koja autor tipka jedno za drugim na računalu, a potom ih pohranjuje. Sada u bilo koje vrijeme može raditi na prethodnim poglavljima kako bi ih uskladio s tekućim poglavljem, a također može mijenjati strukturu i sadržaj predstojećih poglavlja koje je također mogao pohraniti na računalu kao grube verzije. Jer autoru je unaprijed poznat rasplet i kraj vlastitog romana. Sve eventualne ispravke događaju se u Sada, dok se stare verzije mogu sačuvati ili izbrisati.

Taj je postupak sličan postupku kod duše – njen reinkarnacijski ciklus sličan je nekom pustolovnom romanu koji ona osmišljava za samu sebe iz poglavlja u poglavlje, iz inkarnacije u inkarnaciju; ona piše, ispravlja, dotjeruje i preoblikuje sve dok se konačni rezultat, koji je poznat unaprijed, ne stopi sa sadržajem knjige, pardon, sa sadržajem života i obratno.

Krajnji cilj duše je dovršetak njenog ciklusa reinkarnacije i prelazak u kauzalne svjetove kao jedan novi entitet. On se sastoji od sjedinjenja svih članova cijele duševne obitelji od preko 1000 duša, s iskustvom od 80.000-100.000 zemaljskih života u povijesnom vremenskom razdoblju od oko 10.000 godina.

Inkarnacijski ciklus istodobno predstavlja i individuaciju i unifikaciju gdje se ne gubi niti jedan djelić informacija (informacija je jednaka energiji; vidi „očuvanje energije”). On predstavlja zatvorenu petlju i završava tamo gdje je započeo: duša se otkida od Svega-Što-Jest kako bi sama stjecala iskustva i postupno se iznova prožima s Cjelinom.

Krajnji cilj je predodređen, samo je put pojedinačan. U tom smislu putovanje je cilj. Evolucija, uključujući ovu na Zemlji, nije cilj već samo sredstvo učenja. Duša je savršena i njoj evolucija ne treba: ona isključivo žudi za iskustvom.



 
Interesantno
pozitivni glasovi: 3  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

sve je moguce -
ali me zanima sta vi o tome mislite ?
#1, 09.08.2013 - 01:15
sve je moguce , stvar zelja , htenja , volje , razumevanja = poimanja trajanja u fizickom obliku (ne bih raspravljao na religijskom nivou mada ako se procita biblija ali zaista dobro ni ona ne porice cikluse trajanja ali su je ljudi prilagodjavajuici je religijskim i licnim potrebama ah ta vlast slatka - unakazili ) i naravno silna PREDANJA RAZNIH NARODA SA SVIH STRANA SVETA PA OSTAJE ZA SADA DA SVAKO NADJE SVOJE VIDJENJE I RESENJE A VREME CE POKAZATI RECE DAVNO NEKI FOLOSOF NE MOGU SADA UMENA DA MU SE SETIM ALI SVAKAKO GRK - TAJNA SE SA OBE STRANE CUVA SMRCU...
12.08.2013 - 00:20