Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
Silvers blog
Otkako za sebe znam, tražim te uzduž i poprijeko, ali te nikako ne mogu pronaći. Potragu sam otpočeo davno, još u vremenu kada sam počinjao da savladavam svoje prve pisane riječi precrtavajući ih iz školskog bukvara, u vremenu kada je svakom drugome ta potraga bila samo tema za ismijavanje. Već u to doba postao sam svjestan samoće koja će me tokom godina polako progutati.

Bilo je nekoliko prilika kada sam te ugledao u licima drugih djevojaka koje su mi privlačile naročitu pažnju, možda najviše zato što su igrom slučaja bile primorane da svakodnevno borave u mom prisustvu, u školskoj klupi nedaleko od moje, ali nikada nadohvat ruke da ih pronađem u slobodno vrijeme. Ali nijedna od njih nisi bila ti, i svaki put kada sam postao toga svjestan, svaki put boljelo me sve više i više, ali nisam prestajao da te tražim, nadajući se da će sledeće umiljato lice koje budem imao prilike da spoznam biti upravo tvoje.

Dan za danom, prođoše godine, prerastao sam najosjetljiviju fazu života u teškoj samoći, a da se na to apsolutno niko osim mene nikada nije ni osvrnuo. U srcu i u duši ostala mi je praznina koja ničim drugim ne može biti ispunjena osim tvojim prisustvom... i to je bilo jedino šta me tjeralo dalje. Poslednjih godina tragao sam za tobom intenzivnije nego ikada ranije, prošao sam skoro polovinu Balkana, išao sam što sam dalje mogao, to jest što mi je dalje život dopustio da se odmaknem od kuće. Imao sam priliku da naiđem na nekoliko djevojaka koje su na tebe nalikovale, da sa njima provedem jedan ili dva cijela dana pa da se nekada njima ponovo i vratim, no prije ili kasnije, svaka mi je okrenula leđa. A trenuci provedeni sa njima, koji su tada izgledali sretni, sada su samo ožiljci koji me podsjećaju na neuspjehe, neki od njih toliko duboki da osjetim bol u srcu pri samoj pomisli. Poput riječi izvjesnog filma Mile Jovović: ''Ti trenuci, koliko god da su lijepi, pogani su kada prođu.''

Odavno sam prestao da brojim pređenu kilometražu i sve troškove svoje potrage, bilo finansijske, bilo duševne, jer mi je to sasvim nebitno. Jedino je bitno da te pronađem. Jeste mi ponekada bilo teško, ali sa traganjem nisam zastao sve dok me (ne)prilike nisu prisilile da se posvetim poslu više nego svemu drugome zajedno, jer od moranja težeg grada nema. Ljubav jeste nešto veličanstveno i prelijepo i svakako je vrijedna izuzetnog zalaganja, ali se od ljubavi same ne može živjeti, od ljubavi se ne može platiti račun struje niti rata kredita, ljubav se ne može namazati na krišku hljeba da se utoli glad barem na još jedan dan. Ljubav jeste prijeko potrebna, ali nije neophodna kada je sirovi opstanak u pitanju, i to je nešto šta sam, nažalost, naučio na surovo težak način. Ali te se nisam odrekao, jer se još uvijek nadam da ćeš se, prije ili kasnije, pojaviti.

Danas, kada ti pišem ovo pismo, zakoračio sam u svoju dvadeset i osmu godinu života (28). Iskreno, osjećam se daleko starijim, jer su mi prolazeće godine postale samo simbolične crte na zidu, čisto da se zna da su prošle. Svoje rođendane odavno ne slavim, jer svaki put kada se približava dvanaesti septembar (12.09.), gorčina samoće moralno me utjera u crnu zemlju sve dok isti ne prođe. Već ko zna koliko vremena, svaki dan toliko mi je usporen i predvidiv da u njega mogu da utrpam cijelu sedmicu monotonije. To je možda i ono najgore šta me moglo zadesiti, da bez tebe upadnem u zatvoreni krug koji se ponavlja u nedogled, i jedino šta se mijenja jeste datum koji ugledam svako jutro na ekranu mobilnog telefona, kada mi isti probije uši alarmom koji može i mrtve da podigne iz groba.

Jaučem iz sveg glasa iz dana u dan, ali šta vrijedi kada se moj glas nigdje ne čuje, kada je jedini odgovor samo odjek od četiri zida među koje sam se uklještio, koliko zbog nesretnih okolnosti, toliko i sopstvenom krivicom. Prošlo je mnogo vremena otkako sam poslednji put suzu pustio, ali u poslednje vrijeme, kako mi ovaj teret samoće postaje sve nepodnošljiviji, povremeno se uspavljujem utješnim jecajima, a narednog jutra vlažan jastuk jedini je svjedok moga očaja.

Siguran sam da i ti mene tražiš, možda sa manje, možda sa više napora, ali me svakako tražiš. Vjerovatno si i ti zbijena u svome ćošku, prisiljena da se poput mnogih boriš protiv svijeta koji sa svakim prolazećim danom postaje sve bezdušniji; protiv svijeta koji nemilosrdno pogazi svakoga ko nesmotreno iskorači iz gomile. Bolno je što, svaki put kada se naveče zateknem u prolazu u gradu, ne mogu a da ne obraćam pažnju na sve one koji u parovima hodaju, dok ja kao vječiti samotnjak samo mogu da gledam sa strane, i pitam se zašto. Zašto nam je sudbina namijenila da se mimoilazimo toliko dugo, dok je drugima dozvolila da se sretnu potpuno spontano i već na svojim prvim većim koracima u život? Pitam se, ali odgovora nema, niti bilo koga da mi isti pruži.

I pored toga što sam agnostik i surovi realista, čvrsto vjerujem u sudbinu, (da, zvuči kontradiktorno, ali nije za onoga ko razumije) i vjerujem da ćemo se sresti na toj suđenoj raskrsnici ako oboje nastavimo hodati putevima koji su pred nama, usmjeravajući se znacima koji nam vode u susret. Ja svoje korake redam jedan za drugim, teško, ali idem naprijed, jer živim u nadi, jer mi je cijeli život jedna velika nada da sva proživljena muka nije uzaludna. Živim u nadi da će se sva ova životna bura stišati, da će se ovo nevrijeme prije ili kasnije konačno povući, da će se na nebu najveća duga ikada provući, i da ćemo se ispod te iste duge nas dvoje konačno pronaći.

Zato, molim te i preklinjem, nastavi me tražiti, sa ovim pismom u ruci kao glavnim putokazom. Ukoliko prva naiđeš na našu sudbonosnu raskrsnicu, osvrni se i sačekaj me malo, i ja ću uskoro doći. U suprotnom, naći ćeš me kako te strpljivo čekam, i lako ćeš me prepoznati, jer smo u suštini isti...

-------
Kopija mog teksta sa mog DeviantArt
naloga napisana 09.12.2014.
C/P

Tagovi:

 
Interesantno
pozitivni glasovi: 14  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar:

Lijep tekst...
#5, 10.02.2015 - 16:15
branka2 (53)
Sjajan tekst!
#4, 07.02.2015 - 17:58
Zelim ti da se prava ljubav pojavi:)
Pozdrav
#3, 07.02.2015 - 12:21
acogrizli (54)
#2, 06.02.2015 - 22:39
333Jovan (60)
Bolje je cekati,manje se umorimo, nego traziti sudbinu..
#1, 06.02.2015 - 17:59
 

Korisnik
offline
offline Silvers (30)
Bosna i Hercegovina, Republika Srpska, Doboj



Blogovi: tagovi
Arhiva unosa