Karike.com je društvena mreža koja ti nudi priliku da komuniciraš sa svojim prijateljima, upoznaš nove ljude, saznaš šta drugi misle o tebi i postaneš zvezda! Za korišćenje sajta uloguj se ili registruj! Besplatno je...
dejo36 blog

Kako mi to bi krivo, da ti je znat... Reko, ovaj ćeš mi pogled objasnit sutra, i prođo... - CEHGOVIC VI

 E za pozorište... Nastavnica srpskoga bješe strašno, strašno prijatna
žena. Imala je glas, volio sam ga slušat, pa ne znam što da priča. A pričala
je stvarno lijepo. Udata je bila za Crnogorca,........E za pozorište... Nastavnica srpskoga bješe strašno, strašno prijatna
žena. Imala je glas, volio sam ga slušat, pa ne znam što da priča. A pričala
je stvarno lijepo. Udata je bila za Crnogorca, pa je i voljela Crnogorce. Sve
me pitaše oću li i ja ženi ić na pjacu za kupus i krtolu ka njen muž? Izgleda
da se ni ovaj nije odra noseći... Voljela me je...
I sad, ona dijeli karte za pozorište. I svi uzimaju po dvije... i pita
ona mene, razumiješ. Mislim, svako oće sestru, majku, brata, ovoga-onoga da
vodi, razumiješ. Ali interesantno, niko ne traži tri, svako po dvije.
To oni po đevojku, razumiješ!
A što ću ja, reko, među ovijema... kad... ja... e... razumiješ. Ne bi ni iša...
kad oni svi gledaju u mene. Kako ne?
Dobro, reko, jednu kartu.
A jedna - još veća pogibija, razumiješ!
Jednu kartu?!
Sramota!
Živjet u Beograd, a nemat đevojku!? Ih!
A ja sam ima para. Sto puta sam bačio i više, a ne da ne bačim te pet
stotina! A nekako mi ne ide, razumiješ, daj dvije karte. A što će bit kad ja
sam dođem? Opet, a kupio dvije karte... što ću?
A jedan što je sjedio pored mene, zapamtio sam dobro te riječi: "Uzmi,
veli, Savo, uzmi dve karte..." Stani, jadan ne bio, kome dvije karte? Tetka mi
ne izgore za pozorištem... "Uzmi", veli, "Savo. Moja", veli, "treba ima
prijateljicu, pa dok se sam ne snađeš..."
Uh, kako sam se tad nasmija ironično samome sebe...
Aj, dobro, reko, ali ako je ne dovedeš, drž se dobro, reko. Sad, nije
mene... nikad ne došla, ali nezgodno. Što ću?
Dogovorimo se mi da se nađemo sat ili sat i po, ne znam, prije
predstave u Jugoslovensko dramsko. Pa smo trebali da se nađemo pored
pozorišta, ne nego na Slaviju...
Doša ja i čeka pet minuta, nema ga... čeka ja, čeka.
Došlo mi da ga udavim.
Sad ja i neću da idem u pozorište, no krenuo kući... Sramota,
razumiješ...
Što ću, ja taman krenuo pud kuće kad... Tačno preko trga trči i viče:
"Savo, Savo!"
Što je!
"Čekaj, stani, đe ćeš..."
Tu se mi malo preporiječi.
Đe su ti, reko, te tvoje strašne prijateljice?
"Pa, evo ih, idu..."
One taman stigoše.
"Ovo je moja treba", reče.
A ja onako ljut... a ovo moja! Razumiješ. Ona je sigurno u prvome trenutku
pomislila: kakvi je ovo divljak, mili brate? Ono, kako sam ja reagova...
Te mi počni da pričamo... Sad, nećemo mi u kafanu, no u slastičaru,
razumiješ. Kupi onaj momak nekakve bombone, a ja pet puta toliko - po tašne
napuni ona moja, e... Nekakve kuglice, slatke. Nikad to prije, ama ni poslije
nijesam jeo.
Te prošetaj se mi malo, a sve one kuglice u usta, razumiješ.
I dođosmo pred pozorište, a onamo na ćošak, kako se zove... ona ulica
prekoputa... ma nije važno, okupili se momci. Svaki kravatu, odijelo. Imaše
jedan i leptir mašnu, da ti je viđet. Ih!
A ja ti idem u xemper i pantalone. Čiste, uredne. Fino, sportski, a što
ćeš. U pozorište se ide, moj brate, sa kravatom.
Mene pogleda jedan od onije sa kravatom, iz razreda do mojega, pogleda
me od glave do pete. Kako mi to bi krivo, da ti je znat... Reko, ovaj ćeš mi
pogled objasnit sutra, i prođo... 


 
Interesantno
pozitivni glasovi: 1  |  negativni glasovi: 0

Napiši komentar: